"Oni ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam"

Ovaj citav post ce biti bez dijakritickih znakova. Mozda ga popravim jednom u buducnosti kada mi proradi kompjutor i kada mi se bude dalo.

U posljednje vrijeme jako cesto slusam Balasevica. Nalazim se u nekom poludepresivnom razdoblju u kojem imam velike potrebe za patetikom, koje kod doticnog pjevacane nedostaje. Nemojte me shvatit pogresno, ja jako volim Balasevica. Patetiku jos vise. Gotovo sam ovisna o njoj.
Romantiku, recimo, prezirem, ali patetiku bas volim. I sigurna sam da nisam jedina. Da li je to zato jer je potreba za patetikom svojstvenija mom spolu?

Ja bih rekla da vecina ljudi voli dramatizirati, posebno cure. Ali prava patetika je ipak svojstvenija jacem spolu.

Jako puno decki koje znam imaju u svom zivotu neku fatalnu zensku (ili musku) osobu cije ime se uglavnom ne smije spominjati.
Osobu za koju svi u njegovom drustvu znaju da je ne smiju spominjati i kad netko nadobudan izvan drustva spomene njeno ime, svi se pocnu znacajno pogledavati i nakasljavati.
Mozda se vise nitko niti ne sjeca sto je ta osoba zapravo ucinila, ali to ne mijenja cinjenicu da je gadura koja je unistila prijateljev zivot.
Ali, koliko sam do sada primjetila kod svojih prijatelja, oni tu osobu uvijek na neki nacin vole, bez obzira na to sto je ili nije ucinila.
Svoju ljutnju projiciraju na ostatak zenskog spola.

Cure, s druge strane, ako i imaju samo tu jednu fatalnu osobu, to traje samo do onda dok ne nadu drugu fatalnu osobu. I tako u krug.
I razlika je u tome sto cure zapravo ocekuju da citavo njihovo drustvo bude spremno na uvrede na racun tog (ne)sretnika. Tko je mastovitiji u smisljanju uvreda, u tom trenutku je veci oslonac.

Decki bi to interpretirali ovako (stvarno sam zamolila jednog da komentira) /skoro pa citat/ - cura se zaljubi u decka, za kojeg se ispostavi da je obican sadisticki kreten i onda ga ona ostavi (ili on nju). Sad ona ima razloga za pricanje okolo koliki je on kreten i koliko ga zapravo mrzi i plakat prijateljima na ramenu. Umjesto da nakon toga veli "ok, tip je idiot, sad cu se srediti rijesiti sa sobom zaostale osjecaje i krenuti dalje" cura se odbija u glavi otkačiti od njega, ono, kao teško joj je i ne želi ga vidjeti...ali svako malo ga "slučajno" sretne...pa "slučajno" nazove...pa se "slučajno" vide...pa onda ona "možemo ostati prijatelji" filozofija...pa završe u krevetu.../kraj skoro pa citata/

Zaista ne bih mogla reci da li je to istina. Mozda se premalo druzim sa curama da bih to mogla procjeniti. Ali naucila sam s velikom rezervom uzimati svaku negativnu rijec koju mi neka frendica kaze o svom decku. Ionako znam da ce vec sutra okrenuti plocu.
Prije sam imala tu nesretnu naviku iznosenja vlastitog misljenja o citavoj njihovoj vezi. I na kraju bi ispalo da me decki od tih frendica mrze, one ne prihvate moje savjete i na kraju sam ja u minusu. Najbolje je sjediti i kimati glavom. Dobro provjeren recept.
A i kad na kraju ostave tog decka, nadu njegovu kopiju, pa sve opet krene u krug.

Moje osobno iskustvo?
Pa i ja sam imala tu neku fatalnu osobu. U dobi od 16 godina. Kasnije sam prestala tako ozbiljno shvacati zivot.
Moram priznati da sam neko vrijeme bila strasno ljuta na njega, a zadnjih godina ga jednostavno ne zelim vidjeti. Mislim da bi neke osobe trebale ostati u onim periodima zivota u koje spadaju. Bez ikakve ljutnje.
Zapravo, zadnji put kada sam ga vidjela sam doslovno zabila glavu u torbu i pravila se da trazim nesto. To je, naravno bio do kraja los potez, jer kad vidite nekoga kome na mjestu glave stoji torba iz koje vire nararancasti pramenovi, mozete biti poprilicno sigurni o kome je rijec.

I mogu se pohvaliti da nikada nikome nisam slomila srce, pa me barem iz tog razloga nitko ne mrzi.