Sva sreća da nisam kao ti...

To mi je jučer rekla sestrična. Izgovorila je to na način kao da je zaista VELIKA sreća u životu ne biti kao ja.
Zadnja dva tjedna se strašno loše osjećam. Ne mogu normalno disati, imam osjećaj da mi srce nepravilno radi... A to se sve događa samo kad legnem u krevet i iz tog razloga uopće ne mogu zaspati. Nikada do sada nisam imala problema sa spavanjem.
Koliko god ja bila umorna, zaspim tek oko 4-5 ujutro. Spavati nasreću mogu koliko god dugo želim, no kakava mi korist od toga kada imam predavanja u 12...

Imam osjećaj da se sva negativna energija nakupljala u meni do sada. Mislila sam da su loše stvari koje su mi se dogodile u životu iza mene, ali očito nisu. Ne mislim pritom samo na ono što se događalo zadnjih godinu dana. Čini mi se kao da me sada sustiglo sve što mi se ikad dogodilo u životu.
A moji doma me uopće ne shvaćaju ozbiljno jer činjenica je da sam ja osoba sklona paničarenju, preuveličavanju i na kraju krajeva - hipohondriji.
"Sve ti se to događa u glavi" - koliko sam samo to puta čula... No nitko mi ne zna reći kako da sve negativne misli izbacim iz glave. Meditacija, joga, aromaterapija, psihoterapija? Sve je to isprobano, no znam da mi ne može donijeti kratkoročnu korist. A to meni sada treba. Trenutno ne želim gledati niti tjedan dana u budućnost. Potrebno mi je trenutno rješenje.

I najlogičnije rješenje su mi bile tablete za smirenje. Ja imam tu sreću da imam jako veliku moć autosugestije, tako da na mene djeluju već i najslabije biljne tablete. Ostalo ionako nikada ne bih uzela. Jedan jedini put u životu sam popila Praxiten, i to ne čitavu tablete već pola. Spavala sam čitav dan. I onaj idući. I još dugo nakon toga imala poprilično tup pogled.

Jučer sam sa sestričnom bila u kratkoj ponoćnoj šetnji. Morala sam se iskradati iz kuće jer mi se nije dalo odgovarati na pitanja zašto izlazim iz kuće u to doba noći. Čak sam morala preskakati ogradu (što je za osobu mog stupnja spretnosti ravno osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama) jer su vrata od dvorišta bila zaključana.
I tako je moja sestrična imala jako puno vremena za detaljnu psihoanalizu. Mislim da sam savim zahvalan primjerak za proučavanje. Niti Freud ne bi poželio boljeg.
Osim što je zaključila da se pod hitno trebam srediti, ne raditi probleme po faksu, ne mislit na loše stvari i sve tome slično, zaključila je i da bih se trebala potruditi biti malo manje svadljiva.

Zaravo nikada nisam sebe vidjela kao svadljivu osobu. No onda me zapitala koliko sam se puta s nekim posvađala unazad godinu dana. Iskreno, ne mogu ih sve niti nabrojati. Sad vidim da sam još od malena bila svadljivica.
Većina mojih jako dobrih prijatelja mi je priznala da kada su me prvi put upoznali su mislili da sam izuzetno arogantna i odbojna osoba. Ne znam niti sama zašto zauzimam takav stav. Vjerojatno je to moj obrambeni mehanizam...
A uostalom, ako se osjećam napadnuta, ja napadam puno gore. I nikada ne razmišljam jesam li nečiji 'napad' krivo protumačila.
No nikada nije kasno mjenjati se. Možda mi se ljudi oko mene neće više činiti tako grozni...