Jučer sam se sjetila jednog događaja od prije otprilike godinu i pol. Zapravo, čitava situacija je neodoljivo podsjećala na skrivenu kameru.
Bilo je ljeto i išla sam otpratiti jednog kolegu, kojeg zapravo dosta površno poznajem, na vlak. Malo smo stajali na stanici i pričali, a onda je do njega došao neki njegov poznanik u vidno alkoholiziranom stanju i usput je držao bocu s vinom u ruci. Moj kolega očito nije imao nikakvu namjeru komunicirati s njim, pa smo se brzo pozdravili i on je ušao u vlak. Taman sam se htjela okrenuti i otići, a onda mi je taj tip odjednom uvalio bocu u ruke. Nisam se uspjela niti snaći, a do nas su već došle dvije žene. Iz razgovora sam zaključila da se taj tip očito liječi od alkoholizma i da nije došao na posao koji su mu našle. Mislim da mu je jedna od njih bila mama, a druga sestra.
Mama je pocela bijesno vikati na njega jer umijesto da ide na posao pije tu na kolodvoru s nekom tamo (ovdje dolazi bujica uvreda na moj račun)... Ja sam samo izbezumljeno stajala držeći tu bocu u ruci i pokušavajući doći do riječi. Kako sam ja njoj mogla objasniti da sam se samo našla na krivom mjestu u krivo vrijeme i da ja njih sve skupa vidim prvi put u životu! Kada se opet okrenula svom sinu ja sam neprimjetno otišla, ali nisam imala pojma što da radim s napola punom bocom.
Imala sam osjecaj da čitav kolodvor bulji u mene. A ja sam stajala tamo u nekakvoj haljinici na volančiće uvjerljivo podsjecajuci na Alice iz Zemlje čudesa. S bocom vina u ruci kao modnim detaljem...
I onda sam je samo ostavila na podu i otrčala...

Da, ja se jako često sramotim, ali ovo mi je jedan od neugodnijih događaja