Trebala bih učiti, ali jednostavno mi se ne da početi. Kada jednom krenem, onda sve ide puno lakše.
Više se ne mogu opravdavati sama sebi nedostatkom koncentracije. Razlog zašto sada ne učim je čista ljenost.
Danas je prošlo mjesec dana otkad je moj tata umro. Mislim da će mi zauvijek biti prva misao kada se probudim i zadnja prije nego li zaspim.
Moja mama misli da bih trebala razgovarati sa psihologom. Ne samo zbog toga što se dogodilo, zapravo sam već duže vrijeme razmišljala o tome. Jer već duže se borim s napadajima panike. Teško je s tim psihičkim poremećajima, jer vas nitko ne shvaća dovoljno ozbiljno. Doktorica mi je, kad sam joj spomenula svoj problem i detaljno opisala kako se ti napadaji kod mene manifestiraju, rekla da si moram bolje organizirati učenje. I to je sve! Kako sam samo glupa bila. Idući put kad ću se boriti da dođem do daha, samo ću sjesti i napraviti si raspored učenja. I to je rješenje svih mojih problema.
Vjerojatno bi tako nestala i sva razmišljanja o smrti, smislu života, budućnost, svi moji strahovi...
Začudo, ovih zadnjim mjesec dana, kada mi se čitav svijet srušio, uopće nisam imala napadaje panike.
Ali osjećala sam se puno gore. Osjećala sam mješavinu tuge, bijesa, nemoći... Najgore od svega je to stalno pitanje zašto? na koje ne mogu odgovoriti. Još uvijek se osjećam toliko bespomoćna i toliko - glupa. Uvijek sam znala da sam jako ograničena i da je nemoguće da znam sve, ali ovo nije isto kao i pitanje nuklearne fizike koje sam olako odbacivala.
Sada mi toliko treba samo jedan odgovor. I toliko se naprežem ne bih li došla do njega, da svaki dan imam nepodnošljive glavobolje.
Da je bio bolestan, da je umro nesretnim slučajem, bilo što... razumjela bih. Ali kako da sada nastavim živjeti kada znam da bilo tko iz moje obitelji ili od mojih prijatelja može u sekundi umrijeti. Samo se odjednom srušiti mrtav...
I sada znam da se više ne mogu pouzdati u zakon vjerojatnosti u koji sam se pouzdavala čitav život. Jer čak i kad sam se najviše bojala za njegov život (uvijek kad je negdje putovao bojala sam se da bi mogao doživjeti prometnu nesreću), uvjeravala sam samu sebi da je to nemoguće jer je njegov brat umro u dobi od 50 godina. A koja je vjerojatnost da jedna osoba (moja baka) izgubi dva sina prije nego li uspiju navršiti 51. godinu? Vjerojatnost je očito bila mnogo veća nego sam se nadala.
Onaj prvi tjedan bilo je najteže. Zapravo najteže je bilo u tom trenutku kada sam saznala. Nisu nikako mogli doći do mene jer sam bila u Poreču. I moja sestra je bila u Poreču, ali nikako je nisu mogli nagovoriti da mi ona to kaže.
Čini mi se da su se svi jako bojali moje reakcije jer ja sam bila jako vezana za njega. Niti sada ta veze nije prekinuta.
Najteže je doći doma i nalaziti njegove stvari. Njegove naočale preko novina koje kao da čekaju da ih pročita, njegova odjeća na kojoj je još uvijek njegov miris...
Poželjela sam da se mogu potpuno iracionalno ponašati, da mogu vrištati, plakati, biti gruba prema svima koji mi žele pomoći. Ali nisam mogla. Kao prvo, ne bih to mogla raditi ljudima oko sebe, a kao drugo - gdje bi tome onda bio kraj?
Iako sam uvijek mislila da smrt svoga tate ne bih mogla izdržati, izgleda da u meni ipak postoji neki minimum snage.
I što je najčudnije od svega, jako mi je pomogao jedan savjet iz Oza. Mislim na njega čitavo vrijeme. Na to kako je umro, kako je kremiran i kako sada leži u grobu u onoj maloj urni.
Znam da ne smijem bježati od istine, koliko god ona bolna bila. Jednostavno moram postati svjesna činjenice da ga više nema. Samo ću se tako moći konačno oprostiti s njim i pustiti ga da živi u uspomenama.

Ne bih željela da ovaj post ispadne tužan. Ali jednostavno, moj je život postao tužan, a ionako pišem o svom životu.