vrištat ću, i skakat ću, i histerizirat ću, i penjat ću se na drveće. kad je tako dobro krenulo. volim, a opet iskašljavam, gušeći se, svoje voljenje. trčim prema središtima, i zabijam se u zidove. guram kolica kroz supermarket htjenja, željenja, emocija i realnosti.. al izbjegavam taj dio. htjela bih popiti kavu na vrhu medvednice, na suncu. a ona veli ne! idemo u zoo. ja kažem draga, dobro je krenulo, imamo svo ovo vrijeme svijeta. razočaranja pospremam pod suknju. druga je takva. razočara te, onda kad se dogodi neko sranje. a nama se desilo. veliko. na zavoju kod mog faksa. i sve šta sam čula je olakšavajući smijeh i s druge strane, ono ja hoću ići doma, hladno mi je, gladna sam, koji debil, kako može. dok druga veli ne! ja sam kriva! ja znam voziti, on ne zna! a za dvije minute hrče na svojim vlastitim koljenima, ogrnuta mojom jaknom, sa šalom omotanim oko tankih neobučenih nožica u balerinkama, i opasno se prevaljuje s jedne strane na drugu, želeći zariti uspavani slatki nosek u blato, preko četiri stepenice. kako može? eto tako! desilo se. i bilo je smiješno. kraljevski. račun nije bio smiješan. al kotač jest, urnebesan. i onih deset metara kojih se koprcao po rinzolu, dok je prednji branik sjedio na podu. komika. i znam da ću opet, leći u sigurni zagrljaj svega lijepoga što mora doći vrijeme za to. a stiže. i on je tu, pored mene. jako pored mene. tako je dobro krenulo. es ce, inđija, sofija, verona! čuvajte me se! :D |