Uphere In My Tree

U tom trenutku neću nikuda žuriti,
Šetati ću uz obalu,
Slušati valove kako pjevaju,
Promatrati kako se stoljećima strpljivo gibaju,
Sjesti ću na stijenu uz obalu,
Čekati da oluje utinhu
Da se tamni oblaci raziđu,
Da me valovi odnesu natrag u mirnu uvalu.

U tom trenutku neću plakati,
Neću nikoga kriviti,
Nkakvu osvetu smišljatii,
Na Tvoje rame ću se nalosniti,
I pokušati oprostiti,

U tom trenutku,
Moje ruke će se za zraku sunca uhvatiti,
Čvrsto će je držati,
Prstima stisnuti,
Mislima ću je hvatati,
Na tom putu prema vječnosti,
Kada prstom u mene budu upirali,
Moje greške poput zrna pijeska nabrajali,
Samo ću se za tu zraku Milosrđa držati ,
I neću je ispuštati.

U tom trenutku,
Kada se umirim,
Kada se prepustim,
Kada osjetim,
Ne želim na sebe misliti,
U tome trenutku,
Želim se Tebe prijatelju sjetiti.

Prolazim ulicom i sve uzimam zdravo za gotovo. Cvijeće u dvorištima, ptice pjevaju u krošnjama, sunčane zrake se odbijaju od stakla na prozorima, kiša kao da počinje, pa prestaje, pa opet počinje, pa prestaje. Ljudi pored mene prolaze, neki brže, a neki sporije, neki šute, a neki govore, neke prepoznajem, a neke ne poznajem. Hodam svojom ulicom sa glavom pognutom, sa stotinu misli koje žubore poput potoka, hodam ulicom sa svojim brigama, hodam ulicom sa zatvorenim očima.

Molim Te Gospodine da Te prepoznam u onima koji pored mene prolaze i u onima kojima idem u susret i u onima koji meni u susret dolaze. Otvori moje oči da progledaju, da Te u Njima prepoznaju i u onoj crvenoj ruži u susjedovom dvorištu i u kapima kiše koje polako padati počinju!

Prolazim svojom ulicom i govorim, na glas ili u sebi sasvim svejedno. Cijelo vrijeme riječi u meni izviru i slažu se u rečenicu,potvrdnu, upitnu, zapovjednu..... Hodam svojom ulicom i ne čujem šta ljudi pored mene govore, ne čujem ih jer uvijek imam nešto za reći, dodati, oduzeti, neki svoj problem ili misao o kojoj želim razgovarati, ne želim slušati, želim govoriti......ne čujem niti ptice kako pjevaju, ne osjećam niti mirsis cvijeća koji dopire iz susjedovog dvorišta, niti toplinu sunca koje me grije po rukama......

Molim Te Gospodine za mir u mislima, molim Te za šutnju u rječima, molim Te za dar slušanja, molim Te da te mogu čuti kada mi govoriš po ljudima koji pored mene prolaze sa svojim brigama, po pticama koje pjevaju u krošnjama i u tišini u pustim noćima!

Mogu li zamisliti kako vječnost izgleda, mogu li uopće zamisliti dubinu njenog značenja? Mogu li zamisliti dan bez jutra i bez večeri, koji se ne rađa niti ne umire, rijeku koja ne izvire, niti se nikuda ne ulijeva, samo plovi, plovi bez prekida, mogu li zamisliti veliku zelenu livadu bez granica, mogu li zamisliti more bez obala, zvijezde bez sunca i bez mjeseca.......?

Jedino nebo niti počinje niti završava, kada ga gledam ne vidim mu granica, samo plavu boju prošranu bjelim oblacima, tamo je naša domovina, od tamo je dah koji počiva u našim grudima i koji nam neprimjetno prema gore pogled usmjerava dok prolazimo hladnim pustim ulicama....

Vječnost u meni budi želju i nadu i strah i mir, napokon mir.....Kao jeka sa vrhova planina, kao jeka iz dubina provalija, želja za nebeskim prostranstvima i strah od ponora.

Vrata vječnosti su nam Uskrsnućem otvorena, vrata nebeska su nam otvorena!!! Ne mogu svojim mislima obuhvatiti niti samu tu riječ, a kamoli veličinu, dubinu i širinu njenog značenja.

Ovo je samo jedna stepenica, samo jedna stepenica , ono što mi dok preko nje koračam treba biti pred očima, je da je to samo jedna stepenica, samo jedna stepenica na putu do nebeskih vrata koja su mi otvorena i šta god da se na tom putu događa, tamo negdje među oblacima, čeka me moja domovina na nebesima!