subota, 25.10.2008.

Otići, ostati.....

Ovdje sam. U večeri kada se zbrajaju brojevi, kada se izlazi i kada su svi spremni nekuda otići i kasno se vratiti, nekoga upoznati ili nekoga pokušati zaboraviti. Ovdje sam, sjedim na svojoj plavoj stolici. Moje misli traže riječi i rečenice, a prsti tipke i zareze na tipkovnici,a moji snovi su pusti, pusti su kao napuštene hale u zaboravljenoj tvornici. Ovdje sam i razmišljam kako bi tekli naši razgovori. Kako bi mogao objasniti? Možda radim suprotno od onoga u što se trudim vjerovati? Ali tako mi dobro ide i nemogu prestati, a opet sve je moglo i drugačije završiti i danas je moglo drugačije završiti i jučer i prekjučer...ali svejedno bi sjedio ovdje ove večeri, na svojoj plavoj stolici. Ovdje sam, nikuda ne idem, zvali su me, ali ne idem, razlog nikome neću otkriti, možda netko može primjeiti, ali Ja to znam dobro sakriti. Ovdje sam i nikuda neću otići.
Ako želiš možemo otići, ili da ostanemo? Kiša pada. Hoćemo li ostati? Nemam kišobran, ali možemo brzo hodati ili potrčati, možemo hodati uz rubove zgrada i ispod terasa, možemo hodati ispod grana drveća u parkovima? Da ostanemo? Ali trebao bi otići, moram još neke stvari završiti, kasno je, spava mi se. Da ipak ostanemo? U redi pričekati ćemo da prestane, naručiti ću još dvije mineralne, ili kolu? Hoćeš kolu? Ja ću mineralnu sa ledom i limunom. Kavu? Ipak kavu, ali već je kasno i kako ćeš zaspati? U redu. Oprostite može jednu mineralnu sa ledom i limunom i bijelu kavu i čašu vode? Ne kuhate više kave? Onda kolu! Hvala! Čujem je, slušam je, ne prestaje. Kiša ne prestaje. Slušam je, slušam kako padaju kapljice, slušam kako dodiruju kolnik i kako se rasprše, male sitne kapljice.
Dogovorili smo se da ćemo otići. Dogovorili smo se da ćemo jednoga dana otići. Jedva čekam da odemo. Jedva čekam da odemo. Možda sam nešto slično i sanjao. Odemo u petak i vratimo se u Nedjelju. Mislim da se to ipak nažalost neće dogoditi tako ubrzo. Ali jednoga dana mi ćemo ipak otići. Možda nas bude i više? Da nas barem bude mnogo i da budemo tihi i odlučni. Jer jednoga dana mi ćemo stvarno otići.
- 22:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>