Htjela sam ga nazvat da ga pitam kako je.
Nismo se sreli mjesecima jer su se okolnosti tako splele, ali sada već i slučajnosti postaju smješne, a ja dobivam dojam da stvarno nema smisla, jer svemir upliće svoje prste, jasno mi dajući do znanja da neće ići. Nope.
"Lijepo sam ti pokazao kad si prvi put htjela" reče mi propovjedačkim tonom "pa sam poslao znakove koje si pročitala. Tada si shvatila i odustala. Što te navelo da promjeniš mišljenje?"
"Ti."
Zbunjeno me pogleda svojim svemirskim očima: "Kako molim?"
"Pa, da..." pogledam u pod, razmišljajući o susretu koji je dopustio. Smjestio ga je tamo gdje se ionako trebao desiti, prije nego ga je prvotno otkazao. Pa ga ponovno stavio na raspored. Naš susret. Rukama i nogama sam se borila protiv osjećaja koji su navirali, borila sam se protiv njegovih osjećaja, u maniri demonom opsjednutog djeteta koje pokušavate hraniti povrćem. Borila sam se protiv njegovih očekivanja. Bila sam svijesna nevjerojatnosti. I nisam se htjela razočarati.
Svemir je shvatio na što mislim. Svemir čita misli. I da, ima potpuno pravo ne odgovoriti ništa. I to je pravo iskoristio.
Nakon minute šutnje samo me pogledao preko ramena i rekao "odustani, ok?" i otišao raditi što već svemir radi dok se ne bavi petljanjem i razdvajanjem puteva.
A ja mislim da ću ga ovoga puta poslušati.
Odustajem. Pobjedio me.
