Countess Rahkiah de Báksuz

Anđeli bez krila
padaju na moje lice
u mojim dlanovima počiva tišina
dok u mislima prolom oblaka
rađa osjećaj nemira
...u zagrljaju đavola
bila sam slobodna...
Pa se kapi kiše smiju
mojim suludim mislima
jer nedostaje mi netko
koga nisam voljela,
Ugušeno svijetlo
bezličnog sutona
više mi snove ne razara,
tek mi sulud pogled,
oko moga đavola
dušu poput voska rastapa...


Mah, zbunjena sam...
nekako mi nije jasno zašto razmišljam o nekome tko mi je stravično išao na živce, i kako je moguće da se neko vrlo antipatičan pretvori u najdraže biće?

Mislim da sam poludjela...
Ili to kasni sati utječu na moju psihu...

what's next?
paranoja?

paranoična sam i ovako...
zapravo, posjedujem cijeli spektar poremečaja....

Grmi vani...
...i pljušti kiša...
umirujuće....

Hoćem ga.

Ne... Ne znam... Možda...

Zaboga, koji je meni????