...makar sunca nema ni za lijek, i možda je to ono što mene osobno ubija, no, pošto se ponašam ko šišmiš/sova/neko drugo noćno biće, ne bi to trebao bit razlog.
Možda me samo hvata jesenja depresija... if that's the case, morat ću se oboružat jedinim i najučinkovitijim oružjem: Milkom(ha, besplatna reklama, kaj ćete sad?) *plazi jezik*
en-i-vejz... pobjegla mi misao...
...no nekako se sjećam da je bit priče smrtonosno svitanje.
...a većina ih je takvih... jer svitanje ubije snove..
I don't feel anything, pjeva Peter Steele meni na uho... divno je, divnoooo...
...ipak, zaista ima nešto divno u tome kad dođeš u fazu da ne osjećaš ništa... emocije su kao voda u pustinji, nailazim na njih toliko rijetko (u poslijednje vrijeme) da mi se čini da su potpuno presušile... zapravo, ne iznenada... pokušavam ih blokirat. 'esam faca, jö?
... no znam da nisu potpuno... znam to i ja... i još netko....
no, ajd da ne filozofiram, iako sam u tome najbolja (kao u mnogoćemu drugom, jedino što nisam - nisam umišljena).
i da, nisam na "ti" sa pravopisom... da jesam, ne bih sad ovdje napisala "sa pravopisom" već bi napisala "s pravopisom" jer je to pravilno.
A mogla bih lijepo to i napravit, dakle, obrisat grešku i ispravit se, ali kako bih vam onda zorno prikazala moje poznavanje pravopisa? dakle, nema svrhe.
dakle, sve što mogu da vam poželim, momentalno, jesu divni snovi, s kojom poremećenom upadicom kraljice Podsvijesti, jer ona ionako upravlja svima nama...
..a jesam zabrijala.. :-P
