Prošla je cijela godina.
Stvarno, nema ništa novo. Živi smo, dobri smo, viđamo se manje, sve se rjeđe skupa smijemo, nitko više ne izvuče gitaru tek tako, pijemo bolja vina jer se više ne pokrivamo džeparcem, ali meni su oni naši bućkuriši ipak bili slađi, pametniji smo, brojimo sijede, peglamo bore i nerviramo se što nas tijela sve slabije slušaju... Rađaju se neka nova djeca, ljube se neki drugi ljudi, malo se ženimo, malo se rastajemo, malo se davimo u poslovima... ništa nova.
Glupa je nostalgija u stvari, užasno je glupa, ali tko je mogao znati da ćeš otići? I to tako: u nedjelju, bez najave, po buri i kiši. Nismo se dospjeli ni pozdraviti. Stao si u pola riječi, a to nije način, prijatelju, tako se to ne radi. Prvo dođeš i doneseš ouzo i zapijemo se i revemo dok nas susjedi i policija ne potjeraju, dok Lanina mama ne zaprijeti da će nas potjerat s paralele, dok se netko ne onesvijesti u kupaoni i dok ja ne zauzmem tvoj kauč s onim majmunom... Prvo dođeš i pozdraviš se, daš nam priliku da ti kažemo... ne odeš bez riječi.
Nedostaješ mi.
I sad se ti gore ko bog dobro zajebavaš, ziher si dobio neki raj u kojem sastavljaš pojačala i avione i zajebavaš tete u dućanu i smišljaš dobre fore i nadimke za svakog od nas...
Finili su pusti kanti
i promukla već je klapa,
i po dobru svak te panti
stareć s nama sve do ščapa.
Naresle su nove plime,
popucale surgadine...
|
