22.12.2008., ponedjeljak
2008...
Ova je godina započela mirno. zapravo, započela je sad već tradicionalnim tulumarenjem kod Zrine na murder mistery partyju, oliti događaju na kojem svi glumimo da smo netko drugi i da nismo zli ubojice. Usput pijemo, jedemo, grlimo se u ponoć, mašemo papirima na kojima je scenarij i tak. Pokušavam se sjetiti što sam poželjela za 2008., ali budući da nemrem, vjerujem da je bilo nešto iz legla zdravo dijete, zadovoljan muž, vitka linija, prekrasan ten, zavodljiv osmijeh, puno para, malo rada za te iste pare, pregršt predivnih koncerata, pokoje putovanje, i općenito događaji u kojima se ja osjećam kao international woman of mistery.
U 2008. sam ušla s pristojnim poslom, super kolegicama s istog tog super posla, s nekim svojim idejama o tome što bih ja i kako bih ja u budućnosti. Pa sam za koji mjesec dobila ponudu za sjajan posao i otišla na isti. Pa sam prije toga zapalila u Split i po tko zna koji put zakukala da zašto u Splitu nema istih mogućnosti kao i u Zagrebu jer bih momentalno preselila onamo. Možda. A možda i ne - to je jednostavno ideja koju ja volim maštati kad mi dopizdi gužvanje u Zagrebu, nepostojanje parkinga, postojanje čudnovatih parkirnih zona 104, stvorenih samo i isključivo za shopping centre u Novom Zagrebu koji moraju živjet od naplate parkinga, kad mi dopizde uništene zagrebačke ceste i najviše, kad mi dopizdi sivilo koje se nad Zagreb navuče tamo negdje početkom studenog i odbije se uklonit do proljeća. A osim toga, mene sam boravak pored mora čini boljom, jačom, otpornijom, a bome i bolje raspoloženom. Pa ja maštam kak je južnije sve superduper, a u stvari bih šizila vjerojatno da južno moram živjeti. No eto, otišla ja u Split, napunila baterije, vratila se doma, počela raditi svoj novi projektić...
Pa sam počela studirati i to homeopatiju, što mi trenutno uzima dva vikenda mjesečno, ali što mi je neizmjeran gušt. Pa sam upoznala neke drage cure koje su me upoznale s nekim drugim dragim curama.
Pa je došao svibanj, a u svibnju je jors čruli odlepršala u London vidjet, zapravo čuti Brucea Springsteena na "tamo nekom" Emirates Stadiumu, pa je čula i Thunder Road live, pa je malo i šopingirala i vratila se s prvim oriđiđi Ray Banicama u životu. Pa sam se vratila, čudnovato izbačena u fazi. Pa sam malo tulumarila s nekim novim ljudima, puno se smijala, i općenito se ponašala kao da sam ušla u drugi pubertet, što je dobro jer mi je prvi bio zakurac, da prostite.
Pa je došlo ljeto. Godišnji je prošao prije nego sam se snašla, malo sam radila, puno se kupala, vratila se u Zagreb, opet malo radila, preselila u Motovun s kojim sam proslavila njegov 10. rođendan, upoznala neke predobre ljude, pogledala (na svoju sramotu) ravno nula filmova, vratila se doma. Pa je muž dao otkaz, što je dobro. Pa sam otpičila u Sarajevo što je bilo genijalno i planiram se opet vratiti, čim čim prije tim tim bolje. Pa sam se opet malo smucala po koncertima, bio je Bright Eyes u Zagrebu.
Pa me počela boljet noga. Pa više nisam mogla hodati. Pa sam, taman kad je moj projekt s početka godine išao van, spremljena u bolnicu. Jer noga nije boljela nešto bezopasno, kako sam si ja to ispričala, nego kao potencijalno opasno. Većini ljudi govorim da sam u bolnici bila na estetsko-korektivnoj operaciji dodavanja cica meni i oduzimanja bora mojoj faci, a u stvari sam ležala ne bi li Miljenko the Tromb i sitna mu nejačad (žena, djeca) otišli sarmu ne probavši iz moje noge, upravo u vrijeme čitavog Yasmin ludila. Trenutno smo dobro, Miljenko i ja. On je manje dobro, ja sam više dobro, vadimo krv svaki tjedan, kontroliramo se, konačno mogu hodati bez da osjetim kak me špana noga i tako. Korak po korak, Miljenko i ja smo sad for ever and ever, nadamo se bez onog "dok nas smrt ne rastavi".
Pa mi je jedna draga osoba koja je za moj život značajna na zilijun načina u krilo spustila priču i osobu koji su mi otvorili neke nove horizonte i dali neke nove mogućnosti. Onda se konačno u mojoj glavi iskristaliziralo što ja u stvari mislim i želim učiniti. Pa je i lova došla za tu priču, jednako nenadano. Pa početkom iduće godine priča ide u realizaciju. Klonim se velikih riječi, ali to je točno ona priča koju ja želim čitav život raditi - i radujem se. Više o tome - u prednovogodišnjem postu tamo negdje krajem prosinca 2009...
Počistila sam hrpu smeća iz života. Odlučila sam se za smjer. Dani su mi i dalje prekratki za sve što bih željela - u siječnju kreće boks, u siječnju krećem u projekt "biciklom na posao", u siječnju kreće reketanje po velesajmu s odabranom ekipom, u siječnju krećem učiti gitaru e da bih jednog dana mogla učiti i bas, siječanj će sveukupno biti značajan mjesec imam neki osjećaj.
Pročitala sam neke fantastične knjige, otkrila čitavo čudo glazbe za koju nisam znala a koja je predivna, upoznala neke skidam-kapu ljude, vidjela neke mrak filmove, filozofirala o nekim idejama, dala sebe u neke odnose koji su pogrešni, ali zato dobila neke koji nisu, naučila da nekog možeš voljet iako je taj netko objektivno preloš za tebe (ne, ne tračam si muža na blogu, on je dobar za mene), uživala s juniorom koji je svakog dana sve ljepši i ljepši i sve bolji i bolji i sve u svemu, najbolji i najpametniji, na ponos svojoj majci. Znam da sve ovo zvuči kao da sam se najela nekog tripa od kojeg postaješ pisac self helpa, ali meni je ova godina bila toliko prefantastična, da si mogu jedino poželjeti da mi 2009. bude na tom tragu. Jer, u ovoj godini uistinu nisam gubila vrijeme. Nisam, doduše, postala vitka, zamamna, zanosna i sve u svemu fantastična osoba, drug i rukovodilac, ali sam se zabavljala najbolje što sam znala. A budući da godinu zatvaram na isti način na koji sam je i započela, mislim da sam na dobrom tragu da svoj produljeni pubertet izživim i dogodine.
A vama koji me ovdje vjerno čitate želim puno smijeha, puno dobre zabave, dobrih tuluma, dobrih uspjeha, a neuspjesi ako moraju doć, a valjda moraju, nek barem budu smiješni. Zvat ćemo ih Miljenko.
|
- 18:50 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
|
