18.02.2007., nedjelja
još jedan nepovezani - tridesete, empetri i e.b.
Pomalo psujem svoju godinu proizvodnje, odnosno postajem sve svjesnija da se pretvaram u staru kramu. Kako, pitate se vi, iznimno zaintrigirani još jednim u nizu ingenioznih naslova a la rahatli, i još genijalnijim početkom posta. Fino. Kad sam imala 20, išijas mi je bio misaona imenica. Mene da kičma ušteka? Mene? Ni govora. U zadnjih godinu dana uštekala me već treći put. I ništa ja ne bih rekla da me samo ušteka, ajde boli, ne možeš hodat, sjedit, ležat, puzat, plakat... Ali ajde. I ne možeš ništa sam pa sjediš s jednom čarapom navučenom i psuješ. Usput te pere i majka svih PMS-ova pa suze roniš u čokoladu koju već mjesecima ne jedeš, al sad ti se baš prijela pa si otrčala (odšepala, odgegala se, oteturala) u dućan i kupila onu mliječnu, iako znaš da je to u biti šećer i mast. Dakle, suze roniš u šećer i mast s okusom kakaoa. Votver. Pa gutaš tablete protiv bolova, al džaba jer ne pomažu. Pa zoveš doktoricu ko zadnji hipohondrični penzioner i pitaš što da radiš, a ona ti kulerski kaže da moraš mirovat. A onda, ako se zoveš rahatli, uvijek kad se ukočiš (sad mogu komotno reć uvijek jer ono što se dogodi tri puta ima sve šanse bit pravilo), drugi ti dan dođe u posjet svetac zaštitnik svih migrena. Pa ležiš u zamračenoj sobi i moliš se da umreš, evaporiraš, odeš u vječna lovišta, nađeš snage osovit se na klimave noge i još klimaviju kičmu i zaletiš se glavom u zid. Preklinješ muža da te raspali ciglom posred čela. I tako tri dana. Onda misteriozno prođe isto kako je došlo, a ovaj put je došlo kad sam se sagnula dić si sina jedinoga sa zahoda. I ostala u tom divnom, nimalo ponižavajućem položaju. A još nemam trideset.
Sad s ljudima razgovaram o išijasima ko da sam fizijatriju doktorirala. Znam sve o žarištima problema. Koji kralježak, koji živac, kako se upali, kako se liječi, koja kombinacija analgetika djeluje. Sve. Za sve prijatelje znam kad ih je i kako uhvatilo, koliko im je trajalo, znam imaju li migrene, sa ili bez svjetlosnih efekata, čime ih liječe, kojim mirisnim travama, preparatima, kiropraktičarima. Razmjenjujemo iskustva i recepte, šeramo telefonske brojeve ajurvedskih terapeuta, osteopata, homeopata a bogami i pokojeg hipnoterapeuta. Raspravljamo o psihološkoj pozadini ukočenosti i bolesti općenito. Još malo pa će nam razgovori izgledati otprilike ovako:
- Kako si?
- Ma dobro, al znaš ona moja kičma...
I što je najgore - a to je valjda onaj slavni svemirski, božji, sudbinski, votever, smisao za humor - ja prezirem takvu kuknjavu. Štoviše, ne priznajem bolest. Ono, ne. Bar ne ja. Tak mi i treba, kad sam pavijanka nedokaziva. Strašno. To su te tridesete (dobaci rahatli nehajno, iako 30 još nema), sad je valjda vrijeme da mi počnu otkazivat svi dijelovi koje sam u dvadesetima zanemarivala.
No, razveselio me dragi: dobila sam MP3 player (digresija: jel se još nekome osim meni događa da MP3 piše kao MPR? uopće ne razumijem taj tipfeler a non-stop ga radim). Ja imam jinx s MP3 playerima. Prvi mi je imaop nezgodnu naviku preskakati pjesme. Drugi se pokretao bacanjem u zid, treći je prestao raditi nakon tjedan dana i ostavio me na cjedilu usred autobusa pa sam morala slušat dve babe kak nabrajaju kog sve mrze iz firme, a ovaj će valjda raditi. Mora, mora. A e.b. iz naslova je erykah badu koju sam si natočila danas, opljačkavši frendovu kolekciju. I soil & pimp sessions su tu.
Mrzim ovakve postove, al za nešto pametnije nemam volje. Ovo je ono što ja zovem post iz želuca, kategorija: kuknjava.
|
- 21:45 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
|
