22.12.2006., petak
dear god, it's me, ivy...
Dragi djede božičnjače, odnosno mraze, odnosno nekadašnja Coca-Colina reklamna maskoto i samim time produktu konzumerizma i potrošačke histerije, znam da je last minute i da imaš još samo jedan i pol radni dan (nedjelju naravno ne računamo, jer ćeš ti, sukladno napucima i zaključcima s Kaptola, postiti od posjeta velikim pfuj pfuj sotonskim trgovačkim lancima koji pare obrću na dan koji ne samo što je blagdan, nego i nedjelja) da mi ispuniš par sitnih želja pa bih ja brzo.
Kao što već znaš, ove sam godine bila nenadmašno dobra. Prestala sam pušit samo 17 puta. Također sam prestala psovati jedno 300-njak puta, al pokora je to, znaš, mislim ti jesi non-stop u prometu, al koliko me sjećanje ne vara, ti koristiš neke obilazne rute i pravce, al ja se moram jebav... pardon, zajebav..., mučit s drugim vozačima koji se voze, da prostiš, ko kreteni kojima su vrane mozak ispile. Što sam još? Onaj dio s muljanjem i laganjem ajmo prekočit, jer bi me muž vratio mami da zna da i dalje pušim po skrivećki i po malo, a kad smo već kod mame, onaj dio s poštovanjem oca i majke možemo isto preskočit - pa znaš valjda kakva je ona, nije da te treba čudit. Probala sam bit dobra prema bližnjem svom, al sam se malo ujebala pa sam išla bit dobra prema zloj djeci groznog oca i još gore matere, a to je završilo ko teksaški masakr motornom pilom. I onaj dio o, ne sjećam se kako ide, ali znam da ima veze sa seksom, e znam - bludno griješenje - to mislim da nisam, osim ako ćeš me sad zajebavat s fine printom, znaš ona keč 22, "mišlju, rječju, djelom i propustom". Onda jesam. I onu drugu isto jesam, ako to primijeniš, stog nemoj primjenjivat.
Sve kad se zbroji, bila sam bolja nego inače.
Nisam se jako svađala. Smanjila sam iziritiranost glupim ljudima za brat-bratu 30 posto. Vježbala sam toleranciju i zen. Počela sam koristiti i rečenice "a vi to tako mislite? vrlo zanimljivo", umjesto dosadašnjih "jel ti to mene zajebavaš?!"
Mislim, dakle, da sam zaslužila nekakove poklone glede i u svezi sveg navedenog.
Dakle, evo što si ja želim:
- ako bi netko s anoreksijom mogo hračnut u mom smjeru u neko skorije vrijeme, bila bih mu jako zahvalna. Aj uredi da se tako nešto zbije, ili mi barem zriktaj neku trakavičicu*
- de učini da buhe milijardu deva opsjednu gaće pedera koji mi je dužan mnogo novaca i ne plaća evo već punu godinu
- molim te, primijeni svoju magiju i učini da odem na exit (sredina srpnja 2007., novi sad, da ne pobrkaš sad pojmove)
- dovedi me frizeru koji će neš učinit s ovim kupusom na mojoj glavi jer mi već opako ide na živce, a znaš da doma imam mašinče i da nisam baš među najnormalnijim osobama
- i ovoga... za moje frajere doma smo se sve dogovorili, tu ne moraš ništa ti raditi, ti samo nemoj tu ništa prčkati i sve bu če če
*Disklejmer: autorica ovog bloga je svjesna da su anoreksija i bulimija opasne i teške bolesti te ih ni na koji način ne želi umanjivati ili podcjenjivati, nego tek koristiti kao pjesničku figuru. Fala.
|
- 13:41 -
Komentiraj (18) -
Printaj -
#
|
