13.12.2006., srijeda
padawan rahatli i prelazak na mračnu stranu
Mi žene imamo doista retardirane navike. Uzmimo za primjer - frizere. Nemojte me krivo shvatiti, to je plemenita profesija koju ja iznimno štujem i poštujem, jedno od divnih zanimanja koje ima za cilj obveseljavanje žena, majki, domaćica, djevojaka, snajki, snaša, drugar'ca i trudbenica ALI - možete se vi gledat u špigl dok vas friziraju? Ja ne. Kao prvo, izgledam retardirano ko da me mati u kupusu našla, sve mi ona kosurda po očima lepeće, nosina mi juri u prvi plan, a teta frizerka sveudilj cvika cvaka škaricama. Strašno. Mislim, uglavnom volim konačni rezultat pa otrpim, ali cijeli postupak mi ledi krv u žilama. Dodatno je zastrašujuće što nemam socijalne vještine moje mutti koja ima horizontalne veze s jedno 7 frizera u gradu i županiji. Kad kažem veze i mislim veze - nema šanse, teoretske ni ikakve, da maj madr, maj fleš end blad, svojoj kćeri (meni) da makar jedan broj telefona. Ne. Ne, ne, ne, ne. Ona nazove, strpa me u auto s crnim povezom na očima i iskrca u nekom opskurnom kvartu kao što je... Stenjevec. Ili Markuševečka dubrava. To je prva liga odabranih frizera. Ima i B ligu, za hitne slučajeve, popravke, nepredviđenu potrebu za svečanim lookom itd. A znate što je fascinantno? O svim tim frizerima moja madre zna sve. I muževe i decu i rastave i ljubavnike i ljubavnice i kredite i ovo i ono, i to već nakon jednog posjeta. Ja dođem tulavo, kažem da bi se šišala i da ne znam kak, samo nek nešto učine i kažu kolko to košta. Mojne ćaskat samnom tako ti svega.
Onda šminka. Kako izgleda prosječno žensko s miopijom dok si pokušava nataracat maskaru na trepavice bez da si istu zabije u oko? Ste kad vidjeli taj prizor? Ne? Možete svratit k meni u subotu, izgledam ko maloumna Betty Boo kad počnem treptat u špigl. A kad smo već kod higijene lica i ličnih dlaka - podsjetimo se čupanja obrva. Ne da boli, nego imaš osjećaj da si čupaš mozak kroz poru na čelu, ali što se može, ljepota je ljepota i treba trpit ili hodat svijetom ko sestra Don Juan de Frankenštajna.
Pa onda epilacija, depilacija, izbjeljivanje, potamnjivanje, farbanje, sto čuda e da bismo bile kolko toliko reprezentativne. A i ludilo smo reprezentativne - ja žilete zovem od milja "četnici" jerbo si svaki put pustim krv pa kao idem van sva fensi šmensi s krvavim zglobovima koje sam podštucnula do koske.
Pa štikle. Je to lepo i sve, al ja uvijek turim nogu u neku rupu, opandrknem nekome u zagrljaj i sve u svemu, nabadam svijetom ko križanac čaplje i sjeverne medvjedice, što nije naravno dojam koji želim ostaviti. A i imam 1,78, odnosno i bez štikli izgledam ko kitovo mlado.
Disklejmer: ovaj tekst je retardiran jer je pisan pod strašnim muskulfiberom, zarađenim nakon đipanja na nekom kvazi sportu. A i bavim se pizdarijama zadnjih dana, kao što je jelte, evidentno.
|
- 06:40 -
Komentiraj (27) -
Printaj -
#
|
