pogledaj me anđele i šapni mi...

Znam da si tu i da postojiš. Jednom od svijeta odvojen zaboravih govor
čovijeka, duboko u snu, zaustavljen u samome sebi i u strpljivoj tišini,
vidjeh te. Tad jedini put znao sam odvojiti stvarnost od iluzije, svijestan
da nisi tek mit jedne vjere, uzaludna nadanja velikoga svijeta.
Strpljivo kraj mene čekao si moj očajnički krik povratka da mi
uzmogneš prikupiti svu silu svijeta i darovati mi je kao dar drugoga rođenja.
Poslije buđenja utonuo si u moje vlastito bunilo ostavljajući me prepuštenog i
rastrganog između sna i jave. Dugo nakon toga nisam sumnjao u tebe ali svaku uspomenu
počinje nagrizati sumnja i zaborav. Izjeda je pomalo i zloćudno. Svakim danom sve više
se gubila boja moje uspomene.Vlastiti nemar? Nezahvalnost? Tko zna. O Anđele....dopustio
sam da mi vlastita sumnja ubije vjeru. Pustio sam zaboravu da spere boju s tvojih očiju.
Pustio sam prašini da prekrije bijelinu tvojih krila, gustoj magli da obavije crte tvoga lica.
Koliko god se trudio... ne mogu te se sjetiti točno. Toliko puta te zazivam iznova kad izvijen
od bola žalostan plačem. Možda nisi trebao strpljivo čekati nadamnom već raširiti krila nad nekim
tko umije smijehom zaliti bol. Nad nekim tko umije otrgnuti najljepšu uspomenu kobnom zagrljaju zaborava.
svoje nezahvalno srce da osjetim iznova blagost tvoga bdijenja. Oprosti mi moj Anđele što očima uprtim u niske
zemaljske stvari zaboravih tvoje lice ljubavlju ispunjeno.
U oluji surovog života i sam sam postao vjetar što ruši i razara. Ne mogu prepoznati
ljubav iako znam da me miluje svojom blizinom. Kakav li sam čovijek to postao? Ne mogu više naslutiti
sebe....ooo Anđele..