SARAJA AZRA

je li Vam se ikada dogodilo ono stanje između i hoću i neću - kao što vidite ne volim kazati neodlučnost, jer zapravo to je jedan drugi pojam, ovdje pišem o situaciji kada ima razloga za ima razloga za ne i zapravo je mrtva utrka ...znam ja odlučiti itekako, kad mogu odlučiti, ali ima stvari ima pojava ima ...situacija kad jednostavno i hoću i neću i onda kažem možda ...pa što bog da dragi moji i tada ne zatvaram vrata ni u kojem smjeru a put života me odvede tamo gdje zapravo jedino i mogu doći u svoju budućnost i nadam se da je dobra jer je moja, a želim i Vama dobru Vašu budućnost dragi moji blogerski prijatelji

danas je 26.02. dan, točnije datum na koji smo se upoznali moj muž i ja, bilo je to 2000-te u Rijeci, pod "šatorom" je pjevao Dražen Zečić tada veliki hit...dao bi sve godine, radosti sve samo da sam uz tebe....bile su to moje prve prave kostimirane maškare, bila sam ciganka (kazališni kostim) sav kao poderan a lijep, i bilo je kao u bajci...no 26.02. je i dan točnije datum na koji je poginuo moj ujko (dajdža-mamin brat) braneći grad iz kojega sam otišla da se ne vratim nikada više
i tako je to dragi moji blogeri život donosi i radost i tugu kako kad, kako gdje i kako kome, ali ja se trudim da sva svoja zrna sreće sakupim da ih ne rasipam jer to je najveće blago što možemo steć, a tugu gledam da pustim, da ostane tamo gdje je nastala...a da na njen trag što rjeđe gledam i pogled svoj usmjeravam stalno iznova na ona zrna sreće koja čuvam

nastavno na post o Jugoslavu Bosancu evo pišem jer mi je stigao odgovor zapravo u komentaru moje prijateljice iz djetinjstva mire


O KOMŠIJAMA JUDMILI I JUGOSLAVU ĆU TI REĆI JA. VRATILI SU SE U MAGLAJ KAO IMNOGI DRUGI KOJI NISU IMALI GDJE. PONEKAD SE PITAM ZBOG ČEGA LJUDI RATUJU, GUBE ŽIVOTE KAD JE ŽIVOT SAMO JEDAN I SVI ISTO ZAVRŠAVAJU.BAŠ MI JE DRAGO DA SAM TE PRONAŠLA, OČEKUJEM U NEKOM BLOGU DA ĆEŠ NEŠTO NAPISATI O MENI, NAŠIM DJEČIJIM NESTAŠLUCIMA.

DRUGARICA IZ DJETINJSTVA | mira | 15.02.2008. u 22:57

tako znamo gdje su, a kako su to samo oni znaju
šaljem im pozdrave i dobre želje

ima jedna meni draga pjesma koja ide nekako ovako
...uzmi sve što ti život pruža
danas si cvijet sutra uvela ruža.........
i kad vam se nešto u životu pruža, sjetite se ovoga stiha
i uzmito to odmah i sad jer često i nema druge prilike
samo nikad ne smetnite s uma onu prvu
ono što ne želiš sebi, ne čini ni drugima

e, dragi moji sve mislim hoću li ili neću osvrnuti se na temu Kosovo ali ne mogu a da istu zaobiđem
kosovo i kosovari i samostalnost i gledam a ne vjerujem....i zapravo kao i da ne znam što da mislim
uvijek sam se trudila biti dosljedna i ne volim biti nepravedna ali u cijeloj toj priči ne mogu da ne isčitam dvije sasvim suprotne strane gledišta euforija s jedne i tuga s druge strane a ja bih tako voljela da je svima dobro, al eto život sa sobom nosi i tu neminovnu situaciju nepomirljivih prava interesa i želja
ali pošto sam ipak razmislila o svemu...i uzela k znanju da je Kosovo dobilo priznanje od Australije Kanade SAD-e, Turske i još nekih zemalja evo odlučih reći čestitam Kosovari neka Vam je sa SREĆOM SAMO DA TUGE BUDE ŠTO MANJE
koliko god da mi je cijela ta priča "teška" jer me jednostavno vraća u ono vrijeme devedesetih, pa se sjetim svoga izbjega i svega ....ponavljam neka im je sa srećom samo da tuge bude što manje

evo potaknuta od strane M.G. napisati ću nešto o Lajki- bio je to pas lutalica, u tom našem gradiću u srednjoj bosni, tih ranih osamdesetih namnožilo se dosta pasa lutalica, ...i bilo ih je zaista puno ...bili su u grupama i ljudi su se počeli pribojavati bjesnoće i svih ostalih za odrasle opravdanih bojazni ali mi tada još djeca zapravo nismo shvaćali zabrinutost odraslih, moja grupa prijateljica se igrala s tim psima zvali smo ih SELĐUCI- ili seoske đukele jer su u grad mi smo mislili došli sa sela, a između dosta pasa meni a i svima najdraža je bila naša lajka bila je to smeđe bijela mislim ženka nekakva križanka svega i svačega ali sada mislim da je imala dosta koker- španjola ...ali to sada i nije važno...nego dobiše tada ovlast lovci "šinteri" da ih se "rješe" i mi kao djeca iz dana u dan oplakivali smo jednog po jednog, neke bi i ukopavali ali lajku sam ja skrivala tako uporno i dugo dok to sve nije prošlo, moj je djed imao podrum i tamo je bilo njeno prebivalište...donosili smo joj hranu i vodu i igrali se s njom i niko od odraslih za to nije znao, bila je to naša tajna i nije bilo lako dragi moji, nije ali smo uspjeli i umrla je poslije od starosti naša lajka, a mi smo uz nju zapravo odrastali i ja više nikada nisam imala pasa ali moja Lajka je bila i ostala moj prijatelj

Dragi moji blogeri, dogodilo se nešto lijepo, javila mi se u komentaru moja prava, moja stvarna prijateljica iz djetinjstva evo citiram dio komentara:

SJETI SE LAJKE, BLEJKOVE SEDMORKE, NAŠE OLJE,MAJE,ŠTRIKOVA ZA RUBLJE. SVA TA SJEĆANJA NEGDJE ZAKLJUČAJ ALI NEMOJ IZGUBITI KLJUČ. OTKLJUČAJ PONEKAD,POVRATAK U LIJEPU PROŠLOST JE PONEKAD DOBAR. MOGLA BI TI JOŠ PISATI, A NADAM SE DA SI SVE RAZUMJELA. SJETI SE TAJNIH LJUBAVI.NEMOJ NAŠ GRAD NIKADA DA ZABORAVIŠ.

DRUGARICA IZ DJETINJSTVA
hoću, doći će na red i ove stvarne priče našeg odrastanja, za početak ja sam zapravo željela pisati bezimeno i bezvremeno, jer zapravo i nismo mi tu bitni to je priča, više manje cijele jedne , ja jednom napisah-zagubljene generacije, ali obećavam napisati ću nešto i o Lajki (to je bio naš pas lutalica), Blejkovoj sedmorci (družbi koja je vodila zvjezdane ratove po podrumima), o štrikovima koje smo rezali toliko uporno da se u istragu uključila i policija, a Olja Maja i Ti draga Mira ste dio svih priča jer bes Vas ne bi ni bilo takvoga moga sjećanja na djetinjstvo, a ja Vam svima želim sretne sve dane ove i nove

želim Vam reći kako su 2plus2 četiri u matematici, ali život nije matematika,
iako su logika života i ona matematička možda i slične u životu nema ni aksioma ni pravila, život se jednostavno živi i događa i nema tu statistike i ponekad nema ni pravde jer dva i dva u životu često može biti i puno i malo i svašta i ništa
...i zapravo mi sami sebi pišemo jednađbu življenja, nepoznanice x-evi i y-loni,
i kad sve svedemo pod nulu bitan je osjećaj da smo živjeli dostojno i da smo živjeli sretno, onoliko kolko su nam to zadane okolnosti dopuštale i mrvu više sretno nego bi to itko po matematičkoj logici zbrajanja i oduzimanja očekivao....... jer sretni smo upravo proporcionalno vjeri, ljubavi i duhovnosti koju unosimo u svoje življenje a obrnuto proporcionalno svemu što je materijalno
pa živite mi u izobilju sreće dragi moji i neka Vaša jednađba života kada se svede na nulu ipak opisuje jedno sretno biće
zato LJUBITE I ONDA KAD NIJE VALENTINOVO

e, dragi moji ima ljudi koji me fasciniraju, promatrajući ih jednostavno me obuzme osjećaj divljenja,...pa kako to mogu, otkud im ta volja, energija ...ta hrabrost vrijedna poštovanja
a onda malko promislivši o njima čini mi se da svih njih veže zapravo ista stvar ljubav i vjera u ono što čine....

pa vjerujte i vi u ono što radite i što želite napravit i živite s ljubavi i ne zaboravite ...netko to od gore vidi sve........

Šta je intuicija?



Intuicija je moć spoznaje svojstvena manjem broju ljudi koji posjeduju neuobičajeno veliku sposobnost misli. Posjedujući ovu moć oni nemaju potrebu za prvim dvjema kretnjama navedenim u definiciji mišljenja. Dakle, oni imaju samo jednu kretnju, a to je dosezanje nepoznanice. Zbog ovoga je i rečeno da su ljudi sa jakom intuicijom na višem stepenu od običnih ljudi, a nižem od poslanika. Drugim riječima, njihovo promišljanje je na nivou višem od uobičajenog, a nižem od nivoa nadah­nuća.



a) Posjednik intuicije nema potrebe za prvim dvjema kretnjama spomenutim u definiciji mišljenja. On samo jednom brzom kretnjom otkriva nepoznanicu.

b) Osoba koja posjeduje ovu moć brže stječe znanja.

c) Može se reći da je intuicija jedna vrsta nadahnuća i prvi oblik objave.

d) Logičari su sudove intuicije uvrstili u najočiglednija znanja. Razlog za to je samo jedna kretnja u otkrivanju nepoznanice.

ovo gore je kao znanstvena definicija a ja ću samo dodati intuicija je bitna i zato je dragi moji pokušajte pronaći negdje duboko i daleko u Vama postoji svijet u kojemu intuicija stanuje i vlada

e, ljudi moji dragi ja sam se jučer
"ne smrt" preštrašila
možda to zapravo i nije bilo tako strašno al pošto su u strahu velike oči moje su bile ko kugla zemaljska
bilo je to ovako:
vrijeme radnje
- jučer 07.02.2008. 14, 30 sati
mjesto radnje - negdje na moru između Rijeke i mog otoka


vraćam se ja tako jučer katamaranom od Rijeke prema svom otoku, bura u pojačanju a katamaran se ljulja, ljulja more zapljuskije prozore a ja sva u strahu
put je trajao nekih dva sata a meni se to činilo ko vječnost sama
i dobro do završi uplovim ja i iskrcam se na čvrsto tlo

i tako samo da znate ako niste baš ljudi od mora, a ima bure kupite si kartu za bus mnogo je ugodnije

Ako si nekoga uvrijedio, imaj snage izreći oprosti

maglaj

kugle
oduvijek volim oblik kugle, mislim da sam o tomu već pisala na ovom blogu i to prije nego su u mome gradiću u srednjoj bosni pronađene kugle, a kažu i piramida "bosanska" piramida,
e dragi moji čudna je ta bosna i bosanci, pa možda zapravo i potječemo od nekog prastarog naroda, a ja sam zapravo htjela otkriti za koji grad mene vežu ta sjećanja, uvijek kažem gradić u srednjoj bosni a sada mi je jednostavno došlo da Vam dragi moji napišem i naziv toga grada
M A G L A J
rođena sam u Zenici, ali većina mojih sjećanja odnosi se na MAGLAJ
i sada se piše kako su tamo pronađene kamene kugle i piramida i neka, daj bože da im to donese turiste i goste neka živi taj narod dole, te moje maglajlije iako su od rata tamo došli u velikom broju živjeti ljudi izbjegli iz republike srpske ali neka neka im je svima sretno, ima dole i moje rodbine a ja iako već duže vrijeme ne stanujem tamo jer sam i sama morala otići ništa me ne priječi da im poželim mir i dobro, jer rat dragi moji je rat, i možda su oni bili nefer "blago rečeno" prema mojoj obitelji te davne 1992 kada smo morali krenut u izbjeg ali eto živi smo bogu hvala i bit će da nisu znali bolje pa će im valjda i bog oprostiti, a ja u ovom blogu opisujem svoja sjećanja na neko davno vrijeme i nije mi ni žao što toga sada nema već rekoh sebi barem će moje priče i moja sjećanja na djetinjstvo zaživjet na mome blogu jer to je dio mene jednako kako je sada moj otok moj život i jer takva sam ja bez obzira na sve i vjerovatno je da su ove moje priče moj način da sve oprostim ne i zaboravim<