SARAJA AZRA

basket

već dugo vremena namjeravam napisati post o basketu ..... sjećanja na basket iz vremena odrastanja, pa ne znam odakle i kako da počnem...a nisam sigurna ni kako završiti tu priču koja traje.......u meni.
u malom gradiću u kojem sam živjela mnoge su generacije, pa tako i moja, stasavale uz "basket", mnoge su ljubavi tu započele, neke su završile lijepo, neke tužno, a ima ljubavi koje nisu ni završile, ljubavi koje su zastale u vječnost jer rat u smrt odnese devetoricu, koliko ja znam, ljubavnika iz ove priče.......jedan je za mene poseban, od 90-te bili smo par i nije bio najbolji igrač ali zato po mišljenju mnogih bio je među ljepšim koji igraju, bio je sin jedinac, kada sam 92 odlazila rekao je idi ti...završi studij u hrvatskoj,...ja ću ostati nebi više nikada bio ja ako odem....ako nam život dopusti da se sretnemo kad ovo prođe tako će i biti a ako ne živi i budi sretna ...jer ja to za tebe želim....................................................
i još smo se dopisivali preko "Crvenog križa" i onda je 1994 stigla poruka ...............A... je poginuo i kasnije sam doznala detalje ali komu su oni i bitni.......i radi njega i svih drugih ja nastojim biti sretna i jaka i plemenita i dobra da ta priča ima barem neki smisao dragi moji.........jer čemu se mi imamo žalostiti dok smo živi kad je on u svojoj 24 ostao u prošlosti a zapravo mogao je još mnogo toga...mogao ali nije jer nije mu život to dopustio...i ne samo njemu već i mnogim.....................................................
A koš je na tom igralištu bio kao i svaki koš, propisne veličine sa staklenom tablom "profesionalkom" smješten na igralištu "Stare" škole u centru grada. Sjećam se i drvenih klupa na kojima su najčešće sjedile cure, kao slučajno, isčekivajući da se simpatija odnekud pojavi....dođe i zaigra, jer svi su gradski dečki manje- više, svakodnevno igrali basket.....sjećam se mirisa prašnjave lopte u sparne ljetne dane ...valjda sam radi tog basketa i sama trenirala košarku punih deset godina.....ovdje gdje živim ima koševa .....ali kad god prođem oni su prazni....čak ni u vrijeme ljetne špice nitko ne igra...rastuži me pomisao da moji sinovi neće naučiti basket....ali ja se ipak trudim, ja sam svojim momcima i curi već ispričala priču o basketu i ponavljaću je s vremena na vrijeme na različite načine,....a da li će i zaigrat e to će oni odlučit ipak je to njihov život i njihov izbor...