Antun Hangi-Život i Običaji Muslimana u BiH - Susret s djevojkom

ponedjeljak , 17.12.2018.

Survival stoljeća ideologija (Antun Hangi)










Click here: Antun Hangi-Život i Običaji Muslimana u BiH






Ona žena što je svate dočekala i što ih je kafom podvorila veli im: »Sjed'te, sjed'te, ta istom ste došli, nijeste se još ni odmorili, a već ste se nas osandisali«. Išlo se u kuću izabranice, kao bajagi tobože nenajavljeno, a u stvari na neki tajnoviti način uhabereno dojavljeno roditejima djevojke. To isto žele, takođe iz političkih razloga, i neke srpske i hrvatske građanske političke stranke, koje tvrde da su Muslimani Srbi, odnosno Hrvati muslimanske veroispovesti.



Antun Hangi-Život i Običaji Muslimana u BiH

Ramazani-šerif je dakle ne samo mjesec molitve, skrušenja i pokajanja, nego i mjesec darežljivosti, opraštanja grijeha i svili krivica koje je ko kome učinio. Zatim pokrije ćasu čevrmom i reče mladoj da izvadi prsten iz vode i da ga njemu preda. Vjenčanje se obavi skoro uvijek uvečer, ili u neko doba noći. U skoro svim muslimanskim kućama, dućanima, hanovima i kahvama gore skoro sve do zore svijeće; noć se je pretvorila u dan.



Antun Hangi-Život i Običaji Muslimana u BiH

ŽIVOT I OBIČAJI BOSANSKIH MUSLIMANA (FOTO i VIDEO) - Dok kukuruz komušaju, naravno je da domaćina dobro pazi da među mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kućom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, neće ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu pa se često potuku i iskrvare, a bilo je već i mrtvih glava.



Antun Hangi-Život i Običaji Muslimana u BiH

Nova vlast želela je da pridobije i Muslimane kao i ostale bosankohercegovačke narode, za svoje političke ciljeve. To isto žele, takođe iz političkih razloga, i neke srpske i hrvatske građanske političke stranke, koje tvrde da su Muslimani Srbi, odnosno Hrvati muslimanske veroispovesti. Nova vlast i njeni predstavnici se, naime, prvi put izbliza susreću sa bosanskohercegovačkim Muslimanima, koji u ovoj pokrajini predstavljaju značajan činilac: da bi se moglo računati na njega treba ga dobro upoznati. U to vreme, međutim, pisani izvori malo govore o Muslimanima. Trebalo je početi iz početka. Zbog toga, a pored svega iz političkih razloga, počinju predstavnici nove vlasti proučavanje bosanskohercegovačkih Muslimana. Tako Kosta Horman, direktor Zemaljskog muzeja i visoki činovnik u vladi sakuplja narodne pesme Muslimana, a učitelj Antun Hangi, koji takođe sakuplja narodne pesme Muslimana, radi i na sakupljanju grade o njihovom životu i običajima. Aiša Sol'tić je ukazala na bliske veze Antuna Hangija sa Maticom hrvatskom preko Luke Maijanovića, od koga je Hangi primao ne samo savete za svoj rad, nego i materijalnu pomoć, a prema objavljenim Hangijevim pismima Marjanoviću, može se zaključiti daje Matica hrvatska trebalo i da objavi Hangijevu knjigu o životu i običajima Muslimana. Verovatni razlog tome otkriva već pominjano Hangijevo pismo Marjanoviću: »Ako mi Matica ne bi mogla raspisanu nagradu doznačiti, molim da mi se rukopis što prije vrati da ga mogu gdje drugdje unovčiti. « 3 Antun Hangi rođenje 1866. Radio je u Maglaju, Livnu, Banjaluci, Bihaću i Sarajevu kao prosvetni radnik, radeći istovremeno na sakupljanju narodnih pesama Muslimana i na proučavanju njihovog života i običaja. Manje je poznata i interesantna njegova saradnja u raznim pedagoškim časopisima, a naročito u »Školskom vjesniku«. Rezultate svog desetogodišnjog proučavanja života i običaja Muslimana Hangi najpre objavljuje u nastavcima u mostarskom časopisu »Osvit« 1899. U »Osvitu«, od broja 95, godina II od 29. Ovaj isti tekst, bez ikakvih izmena, objavljen je 1900. Sam autor u predgovoru drugom izdanju knjige piše: »Prvo izdanje moga djela Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini već je odavna raspačano. Jer mi neprestano stižu nove narudžbe, priredio sam drugo, znatno povećano i ispravljeno izdanje«. Jedan kratki članak u »Beharu« više izražava zadovoljstvo Što se knjiga pojavila: »Hvala Bogu! Evo da jednom vidimo pred sobom knjigu, koja je napisana u našem jeziku, koja se bavi nama, a nije zaražena s vjerskom nesnošljivosti i natrpana glupim izmišljotinama, samo da što više ocrni islamske i staroslovenske običaje, naš viteški i čestiti život, a kojim se možemo pred svakim drugim narodom ponositi. « 11 On takođe ističe: »Cijelo je djelo pisano posve popularno, te u naučno folklorističnom praveu daje samo zgoljno surovi materijal. Pisano je vrlo lakim i ugodnim stilom i osobito s toplim simpatijama, pa se glatko čita, stoje napokon svakoj knjizi najbolja preporuka. « 12 Jedina njegova, i to opravdana, kritička primedba je da je prvi deo knjige »napisan nešto odviše šaroliko, bez svake sustavnosti, tako da se pisac često ponovo istom predmetu svraća, pa makar i kazuje štošta novo o njemu. Ovako slobodno pričanje, i ako je možda u prilog popularnoj lakoći otešćava naučnu upotrebu knjige. Pogotovo oteščava tu upotrebu to što nema nikakvog indeksa, naročito stvarnog kazala... « 13 Ova umesna Dvomikovićeva primedba samo pokazuje autorovu nemoć da sintetizuje ogroman broj raznovrsnih činjenica koje je sakupio i koje je izneo u odeljku »Život«. U drugom odeljku, »Običaji«, bilo je daleko jednostavnije prikazati hronološki sled životnih običaja, kako je autor i učinio. Josip Milaković povodom Hangijeve smrti, između ostalog, piše: »No najljepši spomenik podiže sebi pokojnik svojini krasnim djelom Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini. Jedini pravi kritički prikaz knjige, veoma oštar, na momente subjektivan i sitničav, ali u mnogim detaljima umesan, dao je Luka Grdić-Bjelokosić. Ovde ćemo spomenuti samo neke njegove značajnije i opravdane primedbe: činjenica je da se ne može govoriti o životu i običajima Muslimana u Bosni i Hercegovini poznavajući samo stanje u nekoliko gradova u Bosni, ne uzimajući u obzir Hercegovinu, a pogotovu ne poznavajući život i običaje muslimanskog seljaštva. Posledica ovakvog nedovoljnog poznavanja života i običaja bosanskohercegovačkih Muslimana je i Hangijev zaključak da Muslimani »žive većinom u drvenim kućama«, što nije tačno ni za Bosnu, a pogotovu ne za Hercegovinu, u kojoj je kamen pretežni materijal za gradnju. Dalje, kao tipičnu muslimansku nošnju Hangi opisuje nošnju bogatih gradskih slojeva. »Drukčije se nose varošani, drukčije malovarošani — kasablije — drukčije seljaci. Drukčija je nošnja po dobu godine, drukčija po staležu itd. « 17 ispravno ukazuje Grdić-Bjelokosić. Nepoznavanje života Muslimana na selu navelo je Hangija na zaključak da se Muslimanke kriju svuda osim u dolini Rame i u severozapadnom delu Krajine. Grdić-Bjelokosić, pak, tvrdi da se Muslimanke ne kriju »u svijem selima kotara mostarskog, stolačkog, Ijubinjskog i u nekim selima kotara nevesinjskog«. U vezi sa kumstvom Hangi navodi tri vrste kumstva kod Muslimana: sunetsko, venčano i šišano kumstvo, i pridaje im isti kultni značaj kakav je kumstvo imalo kod Srba i Hrvata između ostalog da je kumstvo bračna smetnja , što nije tačno: kod Muslimana je bilo opštepoznato šišano kumstvo i ono se najčešće održavalo sa pripadnicima drugih naroda, sa osobama sa kojima se želelo utvrditi prijateljstvo. Hangijeva tvrdnja o obaveznoj kupovini žene kod Muslimana ne samo da je netačna, nego pokazuje i njegovo potpuno nerazumevanje ustanove nićaha bračnog ugovora kojim se žena obezbeđuje u slučaju razvoda. Najzad, Grdić-Bjelokosić ispravno uočava Hangijevu naglašenu poruku da su bosanskohercegovački Muslimani Hrvati muslimanske veroispovesti. Nećemo dalje ulaziti u navođenje opravdanih i neopravdanih primedbi. Navešćemo samo jednu, takođe značajnu, sa kojom se ne možemo složiti. »Pisac pišući ovu knjigu, a naročito život, obratio je višu pažnju vjerskoj nego narodonosnoj strani; što opet ne odgovara naslovu knjige, jer vjerski obredi jednaki su kod svih Muslimana, pa ma koje narodnosti oni bili«, smatra Grdić-Bjelokosić. Iako je od izlaska Hangijeve knjige do danas objavljeno više radova koji tretiraju istu problematiku, ni do danas više nije učinjen nijedan pokušaj da se jednini delom prikaže celoviti život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je razumljivo intereso-vanje koje za Hangijevu knjigu postoji i danas, bez obzira na sve opravdane primedbe koje se ovoj knjizi mogu staviti. Osamdesetpet godina posle prvog objavljivanja Hangijevog dela ono je ponovo u žiži interesovanja kritike, ovoga puta sa književnoistorijskog gledišta. Priznajući »romantične nanose« u Hangijevoj knjizi, ona o njoj govori afirmativno, ističući daje autor najčešće uspevao da oslika svu specifičnost života bosanskohercegovačkih Muslimana. Softić zaključuje da je teško sa sigurnošću utvrditi koliko je Hangijevo delovanje na kulturnom planu Bosne i Hercegovine toga perioda bilo plod entuzijazma, a koliko se ono uklapalo u politiku koju je Austro-Ugarska provodila u Bosni i Hercegovini u toku aneksije i okupacije Bosne i Hercegovine. Smatramo da se može reći daje Hangijevo delovanje srećan spoj njegovog entuzijazma, koji je neosporan, sa interesima zvanične austro-ugarske kulturne politike prema Muslimanima u Bosni i Hercegovini, u koje se ono savršeno uklapalo. Posebno su interesantna dva pisma koja Hangi upućuje Luki Marjanoviću, uredniku Matice hrvatske koja smo napred već spominjali u kojima on, između ostalog, iznosi veoma zanimljive podatke u vezi sa knjigom i autorom. Pisma otkrivaju i 11 autorove političke ciljeve: »Ja sam uvjeren da bi takova knjiga zanimala našu braću u užoj domaji, a još više muhamedance, jer je malo ljudi na svijetu koji onako rado, upravo pohlepno čitaju sve što se o njima piše. Tim više zanimaće ih ovakova knjiga koja je ne samo vijerna kopija njihovoga života, nego je, kako se iz svega vidi, pisana i sa vrlo mnogo simpatija za braću koju smo izgubili, a rado bi ih povratili u krilo majke Hrvatske. Naši su muhamedanci kroz vjeru, uzgoj i način mišljenja posve drugih nazora nego mi i oni nas u mnogome ne razumiju i ne shvataju. Da ih pridobijemo, moramo ih hvaliti i o njima simpatično pisati, jer mi ni jesmo još do danas za njih posve sigurni kako neka gospoda u Zagrebu misle. Samo simpatičnim pisanjem moglo bi ih se stalno uza se prikovati jer je i bratija u novije vrijeme okrenula kabanicu prema vjetru i stala o njima simpatično pisati. « 22 Iz pisama se takođe vidi da Hangi ima potrebu da ubeđuje Marjanovića u izvornost i istinitost svoje knjige: »Moja je radnja posve izvorna i mogu jamčiti daje sve onako kako sam napisao. Da poznajem muhamedance, njihove običaje i način njihova mišljenja svjedoči to što sam već deset godina u ovim zemljama i što sam se za te mirne ozbiljne muhamedance već od prvog početka vrlo interesovao i što ih iskreno ljubim. « 23 Samo jednom rečenicom, u jednom dahu, Hangi iskreno izražava svu večnu mukotrpnost i materijalnu beskorisnost sakupljanja folklorne građe, koju makar jednom u životu uzdahne svako ko se bavio ovim poslom: »Težak je posao i pisati ovakvo djelo, treba poznavati svijet, građu sakupljati, babe plaćati, kafom ih i duhanom častiti za koju saznaš, a konac konca? « 24 Osim šturih podataka u nekrologu o Hangijevoj ličnosti se nije znalo ništa pre objavljivanja ovih pisama. Ona nam otkrivaju niz interesantnih momenata koji bacaju novo svetlo na autora i njegovo delo. Osnovna zamerka ovoj knjizi je višesmerno uopštavanje. Sam autor navodi daje najveći deo građe za svoje delo sakupio u Banjaluci i Bihaću. Međutim, on je tako sakupljenu građu implicirao na čitavu 12 Bosnu i Hercegovinu i time umanjio verodostojnost svoga dela, negirajući svu raznovrsnost i bogatstvo života i kulture Muslimana Bosne i Hercegovine na čitavoj teritoriji. Uostalom, i sam autor je bio svestan te Činjenice jer u predgovoru drugom izdanju knjige piše: »Tako n. Za jednu takvu sintezu bilo bi neophodno izvršiti mnogo prethodnih radnji, najpre obimna istraživanja celokupnog života i kulture, a zatim studije posebnih njihovih segmenata, kojima bi rezultirala ovakva sinteza. Ova knjiga u stvari prikazuje život i običaje muslimanskog gradskog stanovništva Bosanske Krajine. Ali ni svi slojevi stanovništva ove sužene teritorije nisu prikazani. Autor je očigledno smatrao daje potrebno prikazati život i običaje samo najvišeg i najuglednijeg sloja stanovništva, iako je ponegdje i usput spominjao i ostale slojeve, trgovce i zanatlije. Tako snio ostali prikraćeni za uvid u život i običaje običnog muslimanskog gradskog čoveka, sitnog zanatlije i trgovca, čiji su život i običaji ako ne tako reprezentativni, svakako ne manje interesantni i karakteristični. Seosko stanovništvo je potpuno zanemareno. Međutim, etnološkofolkloristička istraživanja, obavljena naročito posle oslobođenja 1945. Kod seoskog stanovništva, kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj kulturi, orijentalni uticaji su slabiji nego kod gradskog stanovništva. Tako, na primer, opšte je mišljenje da su dimije karakterističan odevni predmet muslimanske ženske nošnje. Međutim, u mnogim oblastima Bosne i Hercegovine u selima dimije su žene počele da nose tek oko prvog svetskog rata, pa i kasnije, a negde Bjelašnica tek u najnovije vreme, dok se u Drežnicu tek danas unose prve dimije. U narodnim običajima, pored orijentalnoislamskih elemenata, brojni su i reducirani ostaci običaja kojima paralele nalazimo kod srpskog i hrvatskog stanovništva na primer: običaji oko babina u kojima porodiljina majka ima istaknutu ulogu, zatim običaji koje mlada obavlja pred mladoženjinom kućom, te raduje i verovanja vezani za neislamske praznike-Jurjev, Ilindan-Alidun, Bozuk-Božić, Spasovdan, i naročito elementi običaja oko stoke i stočarstva koji su karakteristični za dinarsko stanovništvo. Od brojnih verovanja spomenućemo samo ona vezana za natprirodna bića vampir , odnosno za ljudska bića sa natprirodnim moćima veštica, mora, vila, čovek rođen u košuljici i to sa osobinama karakterističnim za stanovništvo Bosne i Hercegovine u celini. Svojim izborom objekta prikazivanja — najreprezentativnijeg sloja, uglednih i imućnih građana — Hangijeva knjiga podseća na onovremenu stalnu izložbu Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu koja se mogla videti i u godinama odmah posle oslobođenja na kojoj je takode bila prikazana ogromna masa najraznovrsnijih predmeta materijalne kulture muslimanskog gradskog stanovništva, kojima je bilo zajedničko to što su bili veoma reprezentativni, visoke umetničke vrednosti, kvaliteta i materijala, i što su, naravno, pripadali uskom sloju uglednih i imućnih Muslimana Bosne i Hercegovine. Da, tačno je da i izložba i knjiga prikazuju život i kulturu Muslimana u Bosni i Hercegovini, ali to je samo jedan segment iz bogatog i raznovrsnog života Muslimana. Međutim, izbor prikazivanja istog sloja stanovništva u knjizi i na izložbi ne može biti slučajan. On sigurno izražava političke težnje tog trenutka, prikazivanje Muslimana u određenom svetiti, što potvrđuje i već pominjano Hangijevo pismo Marjanoviću. Tome u prilog ide i težnja ka romantičnoj idealizaciji prikazivanog, što je takode jedna od odlika Hangijeve knjige. To naročito dolazi do kulminacije kada autor dopunjuje svoja izlaganja stihovima narodnih pesama, izjednačavajući na taj način činjenice iz života sa podacima iz narodnih pesama, istovremeno ulepšavajući stvarnost i udaljujući se od nje. Ona je rezultat ličnog viđenja jednog posmatrača iz druge sredine kome se ne može odreći ogroman trud da sakupi toliku količinu tako raznovrsnih činjenica i predmeta koji je i njemu samom na početku njegovog rada bio potpuno nepoznat. Iako je od njenog prvog objavljivanja prošlo skoro devedeset godina, Hangijeva knjiga je dobrim delom sačuvala svoju vrednost prvog pokušaja celovitog prikaza života i običaja Muslimana. Ovo utoliko pre što ni za sledećih devedeset godina ovakvog pokušaja više nije bilo: do danas to je jedina knjiga ove vrste. Osim toga, ona danas ponovo postaje zanimljiva na jedan nov način. Naime, život i običaji prikazani u ovoj knjizi do danas su nepovratno nestali. Ko danas želi da se upozna sa njima mora se vratiti Hangiju kao jedinom izvoru, bez obzira na sve zamerke koje su se ovoj knjizi mogle staviti onda kada je prvi put objavljena, a koje stoje i danas. Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1888; II Sarajevo 1889. Antun Hangi i njegov rad na sakupljanju narodnih običaja i pjesama kod bosanskohercegovačkih Muslimana, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, Nova serija sv. Josip Milaković, Antun Hangi, Školski vjesnik. Sarajevo 1909, 241— 243; Biografski podaci o Hangiju objavljeni su u ovom članku, čitulji; 5. Mostar, Tisak Hrvatske dioničke tiskarne 1900: str. Zemaljska vlada naredbom od 9. Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, napisao Antun Hangi, drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje, Sarajevo, Naklada Daniela A. Antun Hangi, Die Moslim's in Bosnien — Herzegowina, ihre Lebensweise, Sitten und Gebräuche, Authorisierte Übersetzung von Hermann Tausk, Sarajevo, Druck und Verlag von Daniel A. Naim, Život i običaji muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, napisao Antun Hangi, Behar, broj 20, god. Dvorniković, Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, drugo povećano i ispravljeno izdanje. XIV, Sarajevo 1907, 248—249: 12. Luka Grdić Bjelokosić, Život i običaji Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, napisao Antun Hangi, Karadžić, broj I. Aleksinac 1903, 48—77; 16. Ibidem 167—170; 17 22. IZDANJU Prvo izdanje moga djela Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini već je odavna raspačano. Jer mi neprestano stižu nove narudžbe, priredio sam drugo, znatno povećano i ispravljeno izdanje. Pri tome sam nastojao da udovoljim i pravednim zahtjevima kritike. Nakladu drugoga izdanja povjerio sam vrijednoj i poduzetnoj knjižari Danicla A. Kod sastavljanja ovoga djela bila mi je na umu jedino ta želja, da braću preko Save, Dinare i Biokova upoznam s našim Muslimanima i njihovim običajima. Ovo je upoznavanje tim nužnije, što u našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja u tom području. Ako, dakle, ova radnja doprinese i najmanje tome da se upoznamo i da se međusobno poštujemo, biću sretan i nikada neću požaliti truda što sam ga uložio pišući ovo djelo. Što sam napisao, napisao sam na temelju vlastitih opažanja, a donekle, osobito kod sibjan mekteba i ruždija, poslužio sam se nekim stvarima štampanim već u »Školskom vjesniku«, a dobro su mi došli i neki izvaci iz »Behara«. Ovo sam učinio zato da radnja bude potpunija i jasnija, a prema tome čitalačkoj publici milija. Na koncu hvala ravnateljstvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje mi je uzajmilo više klišeja, a hvala i vrijednoj i poduzetnoj knjižari Danijela A. Kajona, koja nije žalila ni truda ni troška da ovu knjigu što ljepše opremi i tako je u svijet pošalje. Sarajevo , početkom mjeseca oktobra 1906. IZDANJU Kada sam pred deset godina došao kao učitelj u ubavi Maglaj u Bosni, došao sam u novi meni nepoznati svijet. Ja, koji do onda muslimana, tako rekuć, ni vidio nijesam, imao sam odsele da među njima živim i da obučavam njihovu omladinu. Hvala prijaznom dočeku tamnošnjih vrlo uglednih begova Uzeirbegovića, ja sa se za radi njihovog trijeznog života i radi njihove iskrenosti i poštenja zavoliko kao da sam međ njima nikao. Iz Maglaja premješten u Livno,pa u Bihać i Banjaluku, našao sam da su naši Muslimani svuda jednaki;jednako pošteni i karakterni. Družeći se s njima i zalazeći u kuće njihove, sve sam ih bolje poznavao, da barem u glavnim crtama opišem njihov život i običaje i da tu knjigu posvetim njima i mojim zemljacima u Hrvatskoj. Pišući ovu radnju, pisao sam samo ono što sam kroz ovo deset godina ili čuo ili vidio, ili što su mi stare nene i druge vjerodostojne osobe pripovjedale. Među onima, koji su mi za ovu radnju najviše građe dali, moram osobito istaknuti staru muslimanku Baranovicu u Bihaću, koja zalazi u begovske ,aginske, trgovačke a sirotinjske kuće; koja vrača u uroke skida, koja kod hatmi, sunećenja i vjenčanja domaćicama pomaže i jela kuha i jednu staru katolkinju, koja je sa osam godina kao siroče bez oca i majke, došla u jednu od prvih begovskih kuća u Banjaluci kao služavka i ondje svoj vijek provela. Osim njih mnogo su mi naruku išli moji bivši učenici u trgovačkoj školi u Banjaluci Muhamed Hodžić i Selim Alić, koji su tako sretni da imaju rodice koje znadu vrlo lijepih haremskih pjesama, koje sam samo po njima sakupiti mogao i koje ću, ako Bog da, što skorije u svijet izdati. Bog sami znade koliko narodnoga blaga leži u bosanskim haremima, ali se barem još do danas do njega doći ne može, pak će i propasti ako se ovako slučajno ne otkrije. Muhamed Hodžić dao mi je osim toga podatke za porod, kako je to čuo od svoje majke hodžince u Posavini drugih žena, njegovih rodica. Budi njemu i Aliću iskrena hvala. Što se vjerske strane ove radnje tiče , dali su mi najviše uputa moji dobri prijatelji, hodže u Bihaću i banjaluci, čija imena iz stanovitih uzroka ovdje objelodaniti ne mogu. Hvala im i od Boga plaća! U Bihaću, mjeseca studenoga 1899.



Život i običaji muslimana u BiH - Nezim Halilović, prof.
Premda je poslije opet vrata pritvorio, ipak se ona nije htjela povratiti. Nikad se ne zaboravlja. Danas vezu srebrom i zlatom samo ženske haljine. Oni, koji su u kahvama ili na sijelima kod svojih prijatelja, idu sada svojim kućama, a koji kod kuće spavaju, ustaju da ručaju, puše, jedu i piju. Iza toga pita je on opet: »Hoću li ti ja biti većil? Na koji način se radovati, sa čime to veselje upotpuniti, a da se tom prilikom ne bude nepokorno Onome koji nam je omogućio pomenutu blagodat.

[Bosnian chat room|Upoznaj nove ljude online hd|Mladici jebu babe]






Oznake: Tokom, dočeka, hrvatskih, reprezentativaca, u, Zagrebu, pala, i, prosidba

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.