nedjelja, 13.08.2006.

Japanska klet(va)

Ju-on: The Grudge - snimio sam ga sa telke sinoć - prvi film koji sam gledao na video kazeti u zadnjih par godina. Htio sam snimiti i 5. element ali avaj, samo jedan vhs imam na koji mogu snimati. Dakle, osim što sam saznao da mi video još uvijek radi (LG je zakon), pogledao sam jedan neloš film. Moram priznati da baš i ne razumijem trenutnu, sveprisutnu opsesiju japanskim hororima. Meni baš i nisu pretjerano strašni, a ni nešto posebno zanimljivi makar su svi odreda gledljivi i imaju par scena za pamćenje.



Anyway, Ju-on je klasična japanska priča o duhovima koji opsjedaju jednu kuću u "imućnom japanskom predgrađu" (ovo sam ukrao sa teleteksta). U toj kući se desilo upravo grozomorno ubojstvo; neki ludi japaner je ubio svoju ženu i dijete, a pretpostavljam i sebe. Pogađate, upravo njihovi duhovi opsjedaju dotičnu kuću i sve koji zađu u nju. To ne samo da dodatno snižava cijenu spomenute nekretnine, nego se pokazuje kao poprilična zajebancija za trenutne stanare. Naime, u kuću se nakon nesreće naselila obiteljska jedinica koju čine katatonična baba, njen sin i njegova žena. Jednog dana, mladu i nadobudnu wannabe socijalnu radnicu Riku njen sensei šalje u tu kuću da obavi redovitu vizitu obitelji, prvenstveno babe. Rika u kući pronalazi popriličan nered, a u jednoj sobici i netaknutu autističnu babu. Međutim od ostatka obitelji ni traga ni glasa. Naravno, duhovi su spomenutu obitelj već natjerali na harakiri, a Rika je slijedeća na popisu za sushi. Ovdje otprilike kreće priča koja je vrlo razgranata. Međutim, nije ju teško pratiti, non stop je na granici koherentnosti što je poprilično pohvalno. Film je razdvojen na poglavlja o doticaju različitih ljudi sa ukletom kućom. Kad na ekranu piše recimo Katsuya, znači da ćemo u slijedečih nekoliko minuta vidjeti kako je lik nazvan Katsuya najebao od spektralnih krvnika. Poglavlja se ne odvijaju točnim kronološkim redoslijedom ali kao što sam već rekao, sve se da skužiti.

S tehničke strane Ju-On je (standardno japanski) impresivan. Gluma je izvrsna. No, ionako je uvijek lijepo gledati slatke japanke na televiziji, u bilo koje doba dana ili noći tako da sve slične inicijative podržavam. Od audio/video tehnikalija posebno su me se dojmili određeni zvučni efekti i pojedini izvanredno suptilni kadrovi. Tu je sve za 5.



Kao što sam na početku spomenuo, mene baš i ne plaše japanski horori, nekako nisu u mom stilu. Jednostavno ne vidim što je strašno u kosookoj dječici sa očima ocrtanim olovkom za oči i djevojkama sa dugom, crnom te nadasve masnom kosom koja im pada preko lica. Međutim, jasno je da spomenute kreature nisu poželjne pod pokrivačem ili tušem, samo što bi moja reakcija na to bila osjetno drukčija od one filmskih aktera. Tamo gdje oni vrište i padaju na pod od straha, ja bi se veselio što napokon imam konkretan poziv na eksperimentiranje sa parom kombinirki i let lampom. No, čini se da vjerojatno ima popriličan broj ljudi koje plaše upravo takve i ine spodobe i oni ne bi trebali biti razočarani. Ima tu svakojakih jezivih trenutaka koji su vrlo suptilni i svi do jednog obiluju autentičnom nelagodom i jezom.

Na kraju mogu reći samo da je ovo poprilično ugodno osvježenje od strane HRTa. Sviđa mi se taj koncept noći horora subotom navečer. Makar sam redovito tada vani, uvijek ih mogu snimiti i tako usput ponovno stupiti u kontakt sa analognim i nadasve šarmatnim komadom tehničkog artikla koji se redovito naziva videorekorderom.*mental note: kupiti baterije za daljinski od videa PRIJE uvaljivanja u fotelju i donošenja prigodnog filmogledačkog žderala*. Za zaključak: to što film nije po mom ukusu ne znači da nije dobar. 100 ljudi 100 ćudi, 100 žena 200 sisa... etc. Sve ovo gorenavedeno samom filmu ipak nije povećalo ocjenu i moja konačna presuda je 6/10.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.