Q STRIP
nedjelja, 31.07.2005.
[Qolumna] Rollercoaster Kralj je mrtav, živjeli X-Meni!
|
Pitao me frend zašto sam pisanje ove kolumne započeo s prikazima nekih ne toliko poznatih i ne toliko važnih stripova. Očekivao je, recimo, u prvih deset izdanja kolumne da obradim deset najvažnijih američkih stripova u zadnjih deset-i-kusur godina. Zašto Gordon Of Gotham u prvom Rollercoasteru, a ne The Dark Knight Returns? Kad će onda, tek, na red doći Watchmen ili Top 10, pitao je. Odgovorio sam mu, onako u stilu, bez nekog prevelikog objašnjenja, kako mi je sve što je novo, možda ponekad čak i lošije, ipak uvijek puno draže od svega onoga što je staro. On je iz one stare garde koja je u devedesetima stripove kupovala u More Comicsu i gutala isključivo Amere. Danas stripove čita sa nešto manje entuzijazma, kupuje ih u znatno manjim količinama nego što je to činio prije, te uglavnom bira svoje provjerene favorite – Alana Moorea, Franka Millera i Mikea Mignolu. Odrastao je na Sin Cityju i Marthi Washington i nema puno sluha kad mu ja tvrdim da su neki od današnjih strip-bogova – Brian Azzarello ili Michael Bendis – jednako važni za suvremeni strip kao što su to prije deset godina bili njegovi favoriti. Njemu jednostavno ne odgovaraju njihovi stripovi, zapleti i rečenice. Previše su američki i nedovoljno univerzalni, kaže mi. Potpuno ga razumijem iako ja u tim promjenama nalazim pozitivne strane, te kužim da on u stripovima i dalje uglavnom traži one iste vrijednosti na koje je navikao od prije. Da i dalje traži moralne ili društvene odrednice koje su bile sastavni dio onih njegovih stripova iz devedesetih. Vremena se mijenjaju. Politika neumoljivo oblikuje svijet oko nas, a nekako je logično da i svijet zabave prati društvene promjene, na bolje ili lošije, tu se ne može birati. Ni stripovi nisu iznimka. Važno je da i oni idu ukorak s vremenom i da se zajedno sa njim prilagođavaju novom društvenom senzibilitetu. Zapravo je za stripove posebno dobro kada su moderni i aktualni, ispričani živim jezikom, te smješteni u stvarnu okolinu i bogati suvremenim referencama. Mislim da ne bi bilo dobro zatvoriti ih u neko njihovo zlatno doba i onda, stalno iznova, usta na usta oživljavati neki stari, već provjereni koncept. Zašto trošiti vrijeme na nešto što je iza nas? Stari stripovi mlađim generacijama sigurno nisu ni prepoznatljivi ni interesantni, a stari stil, struktura ili sadržaj – koliko god nekad bili genijalni – u vlastitom bi recikliranju vrlo brzo ugušili i najmanji interes kod modernog čitatelja. Vjerujem da je bolje napisati (i pročitati) sto loših novih stripova nego stalno iznova inzistirati na nekom odličnom konceptu iz prošlosti. Ma koliko on bio provjeren i dobar, nikad neće biti ravan onom slijedećem spisateljsko-doživljajnom standardu koji tek dolazi. Novi senzibilitet u stripu (ili filmu, književnosti...) formira se kroz nebrojeno mnogo loših i osrednjih radova. U njima leži vrijednost transformacije nekog koncepta i njihova je uloga, u tom smislu, vjerojatno veća od postojane vrijednosti bilo kojeg dokazanog klasika. Moja Biblija je i dalje The Dark Knight Returns, ali čitam ju vrlo rijetko, pa knjiga tek ponosno stoji na polici. Da je Miller kojim slučajem u svojoj scenarističkoj karijeri pisao iste stripove kakve je kao klinac čitao, naivne Batman gigante iz šezdesetih, ili da nije prije svog Batmana eksperimentirao i kroz Daredevila isfurao jedan potpuno drukčiji stil; senzibilitet drukčiji od tada ustaljenog stripovskog mainstreama, u tom slučaju ja danas vjerojatno ne bih imao svoju svetu knjigu. Ili, drugim riječima, možda danas uopće ne bih čitao stripove. Postoji, naravno, još nekoliko manje važnih i manje sebičnih razloga zašto sam se ovdje, u Rollercoasteru, odlučio na slice-of-life pristup pri odabiru naslova za predstavljanje. Smatram da svaki čitatelj američkih stripova danas lako može odsurfati po informacije o onim važnim i referentnim klasicima. Na internetu možete naći bezbroj eseja o Sandmanu, Hellboyu ili, zašto ne, Spawnu. Pored toga smatram još i da, ako ste imalo slični meni, sigurno nećete imati ništa protiv niti da kroz jednu stripovsku kolumnu, onako voajerski, saznate nešto i o tuđim čitateljskim mjerilima ili vrijednostima. Uvod je ovog tjedna uzeo dosta prostora i zagnjavio većinu. Stoga, ako ste još uvijek budni, sada hitro prelazimo na dvije omanje X-Men recenzije. Tješim se da ovakvi uvodi neće biti praksa, no bojim se da su ponekad nužni, barem sad u početku dok se obrisi kolumne tek oblikuju. U budućnosti bi više prostora trebalo pripasti konkretnim prikazima, a ovo duže uvodno slovo možete shvatiti i kao međusobno upoznavanje. Ujedno, hvala svima koji su se javili na mail.  Jeste li se ikad pitali kako bi Marvelovi junaci izgledali u mangi? Ako jeste, solidan odgovor na to pitanje donosi mini-serija X-Men: Ronin (Marvel, 2003). Nije to prava originalna japanska manga, ali je napravljena po svim zakonitostima istih (jedino je raspored čitanja ostavljen zapadnjački, s lijeva na desno). Ronin je lagani zabavan strip, ima dosta akcije i nije posebno zahtjevan. Brzo se čita, ali kao i većina komercijalnih mangi, još brže zaboravlja. Radnja je smještena u današnji Japan, a neki od popularnih X-likova u ovoj mangi imaju nešto drugačije moći ili zamjenjene uloge. Ovo je svojevrstan Marvelov eksperiment. Priča je cjelovita, zaokružena sama za sebe (iako je ostavljena mogućnost nastavka), a radnja se uklapa u mangaverse koji je godinu dana ranije lansiran kroz mini-serije Spidermana, Avengersa i, naravno, ovih istih japanskih X-Mena. U manga verziji stripa uvedeno je nešto specifične japanske ikonografije, a tu se javljaju i neki potpuno novi likovi, poput starog zastrašujućeg mutant-senseia, Mastera Toada. Nekoliko pozitivaca iz originala ovdje je upotrebljeno za likove negativaca, a sve je upakirano u solidnu priču koja podudara sa počecima stvarnih X-Mena. Scenarij je napisao J. Torres, dok je crtež Matokoa Nakatsuka korektan i simpatičan. Strip djeluje poput prave japanske teenagerske mange, ali ima u sebi i nekoliko brutalnih trenutaka (ubojstava djelomično ključnih likova), tako da ostavlja dojam kako baš i nije pogodan za najmlađe čitatelje. Iako nacrtan u manga stilu, ovo je i dalje američki strip, pa zato Marvel nije htio previše eksperimentirati crno-bijelom manga formom već ga je objavio u nabrijanom koloru kojeg je standardno izveo Guru eFX studio. X-Men: Children Of The Atom (Marvel, 1999/00) je nama najzanimljiviji po tome što je zadnja dva sveska ove šestodijelne serije nacrtao naš Esad Ribić. Djeca Atoma pričom pokrivaju pred-razdoblje službenog nastanka X-Mena. Strip je korektno zamišljen, ali prilično nenadahnuto izveden i ne predstavlja ništa više od mlakog dijela za one najtvrdokornije X fanove kojima je bitno da saznaju što više detalja o porijeklu svojih junaka. Priča se odvija u vrijeme prvih manifestacija specijalnih moći glavnih likova – Scotta Summersa, Hanka McCoya, Bobbyja Drakea, Warrena Worthingtona Jr-a i Jean Grey – pa sve do formiranja Xavierove privatne škole za nadarenu mladež. U stripu također saznajemo da je za uspješnu realizaciju prvih Xavierovih poteza u okupljanju budućih X-Mena najzaslužniji FBI-jev agent Duncan. On je, djelujući na svoju ruku suprotno od službene politike FBI-ja, profesoru uveliko pomogao time što mu je otvorio nekoliko čvrsto zatvorenih vrata. Scenarij Joea Caseya je vrlo predvidiv i blag, a malo živosti mu daju česte akcijske scene. Nažalost, i te scene su izvedene po standardnom akcijskom X ključu, pa je tako originalni crtač ovog stripa, Steve Rude, na pola serije odustao od daljnjeg rada. Kao njegova zamjena prvo je došao Paul Smith koji je nacrtao jedan broj, a zatim naš Esad Ribić koji je i dovršio ovu mini-seriju. Kako to obično bude kada neki crtač uđe kao zamjena, Esad je svoj posao korektno i profesionalno odradio, ali ništa više od toga, daleko ispod svojih stvarnih mogučnosti. Rudeovi brojevi su, pak, vrhunski nacrtani jer je on uvijek majstor prostora i sijenki i njegovi crteži nikad ne osciliraju u kvaliteti. Cjelokupan dojam ostavlja okus kako je na ovaj strip nepotrebno potrošen dio njegovog velemajstorskog talenta. (Zoran Veles profesionalni je novinar. Posjetite njegov Sonic Blog ili mu pišite na zveles@gmail.com ako poželite da vam proda gomilu američkih stripova.) |