Q STRIP
četvrtak, 21.07.2005.
[Qolumna] Bobov bunkerIn memoriam Jim Aparo (1932-2005)
|
Piše: Robert Solanović Volio bih da vam mogu poželjeti dobrodošlicu u svoju prvu strip-kolumnu nekim sretnijim vijestima, no što je – tu je... Aparo će ostati u povijesti stripa zapamćen kao crtač koji je nacrtao najviše epizoda svima nam dragog Batmana na čijim je strip-serijalima proveo tri dekade. Kao klinac sam, čitajući Batmana u EKS Almanahu, najviše otkidao na epizode koje je crtao Neal Adams, Aparov veliki uzor. Aparo je za mene (a vjerujem i za mnoge druge) bio samo jedan od štancera. Adamsova trećerazredna kopija. Otkako sam se profesionalno počeo baviti crtanjem moji su se pogledi na strip i strip-autore uvelike promijenili. Gledajući Aparove table danas vidim da je on puno bolji strip crtač od Adamsa. Adams jest korisitio puno dinamičnija skraćenja te razne radikalne postavke tabli i rakursa na kadrovima, ali često bi to bilo na uštrb čitljivosti. Kod Apara je stripovski jezik uvijek bio savršeno jasan, crtež dovoljno dinamičan (puno dinamičniji i zanimljiviji od jednog drugog, popularnijeg Adamsovog "klona" - Dicka Giordana), kadrovi živahni, a akcija eksplozivna. Aparov manjak realizma u crtežu, spram Adamsovom, Aparu samo ide u korist jer su mu likovi stripičniji i uvjerljiviji u svom okružju.  U zadnje vrijeme sve manje marim za odlične, superpopularne crtače poput Brucea Timma, Adama Hughesa ili Neala Adamsa. Otišli su iz stripa. U potrazi za boljom, sigurnijom zaradom, pobjegli su u svijet animacije. Zbog problema sa stizanjem rokova prešli su isključivo na crtanje naslovnica. Ili su se možda zbog prestiža počeli baviti puno otmjenijom i cijenjenijom komercijalnom ilustracijom. Ali tko bi im zamjerio? Crtanje stripova, u većini slučajeva, neće vam donijeti hrpetinu love, a ni slavu. Svejedno, više me zanimaju oni autori koji ostaju vjerni stripu do kraja. Oni vjeruju u mogućnosti koje im taj medij pruža. Kao i meni, stalo im je da strip opstane. Jim Aparo je, baš kao i ja, odrastao čitajući Supermana i Batmana, gutajući klasike poput Alexa Raymonda i Miltona Caniffa i postepeno postao strip-crtač jer se upravo time htio baviti. Ne ilustracijom ili animacijom. Možda mi je danas zato simpatičan. Možda mi je simpatičan jer nikada nije bio smatran najvećim, najboljim, najpopularnijim, a bio je vrijedan, uporan i iskren u svom poslu. Možda me potakla vlastita grižnja savjesti zbog onog što sam kao klinac o njemu mislio ili se jednostavno divim tipovima koji nisu razmaženi i lijeni poput mene, tipovima koji su u stanju štancati velike i redovne količine kvalitetno nacrtanih strip-tabli ... Bilo kako bilo, zaboravite načas na svoje omiljene popularne crtačke zvijezde i obratite pažnju na sve te vrijedne, tihe crtače koji provedu cijeli život radeći u sjeni razvikanih autora ne tražeći holivudsku slavu i hrpetinu novca. Samo urednu plaću i mogućnost bavljenja ovim poslom. Najboljim poslom na svijetu. (Robert Solanović autor je sve popularnijeg Mister Mačka) |