Q STRIP
srijeda, 20.07.2005.
[Qolumna] NAJ MAD Život životinja: Kolekcionaris Kroatikus
Piše: Damjan StanićUnatrag od ranih devedesetih hrvatska strip publika polako se osipa, a novi milenij na "barikadama" dočekali su samo najtvrdoglaviji, oni zloglasni hardcore fanovi, tzv. kolekcionari. Čudna su čeljad ti momci (i poneka djevojka). Govore svojim jezikom (u kome prevladava riječ glancer), spremaju stripove u kesice i gotovo u pravilu kupuju nekoliko primjeraka istog sveska – jedan za čitanje, jedan za stalažu, jedan za svaki slučaj ... Pritom često potpisuju kojekakve peticije, traže brojna reizdanja i gotovo očajniči vape za nekim tamo hard cover knjižicama. Na teritoriju bivše Jugoslavije njihovo je božanstvo izvjesni LMS #4, kome prinose brojne žrtve u vidu teško stečenih eura, a poznati su i po ratobornim stavovima vezanim uz svete pojmove vrijedne jihada, kao što su originalan redoslijed, kontinuum, i drugi. Tko su, dakle, ti čudaci? Njihova priča počinje otprilike s prvom pojavom legendarnih edicija Zlatna Serija i Lunov Magnus Strip. Bilo ih je i prije, ali tu negdje postaju stvarna sila, vojska koju se ne može ignorirati. Ti, inače posve normalni ljudi, fanatično prate spomenute edicije, upijaju svaku riječ ispisanu na požutjelim roto-papir stranicama i žive život svojih junaka, među kojima ima svakakvih, pa i opskurnih figura kao što su Met Meriot, Kočiz, Džudas, i brojni drugi. U vrijeme kada počinje naša priča ti su "kolekcionari" mladi ljudi, većinom djeca. No, vrijeme neumitno prolazi i, u ova moderna vremena novog milenija, oni su izrasli u respektabilne osobe s obiteljima, poslovima, životima ... No, ta zaraza kolekcionarstva u njima još uvijek tinja. Neki od njih postaju izdavači i, nakon pauze ratnih godina, vraćaju svoje heroje u život. I tako, još od sredine devedesetih, ponovo nam dolaze Zagor, Tex, Mister No, Dylan Dog, Marti Misterija i niz drugih. Međutim, više nema požutjelih roto-papira. Heroji našeg djetinjstva vraćaju se u luksuznim knjižicama, kvalitetno tiskani i manje-više vjerni ranije spomenutim vjerskim idealima originalnog redoslijeda, kontinuuma i sličnih ikona. Pokreću se limitirana izdanja sa tvrdim koricama i reprint serije, a kolekcionari trljaju ruke, slave konačnu pravdu i ostvarenje dječačkog sna. A njihova djeca, u pauzama između PlayStation turnira i D&D maratona, s čuđenjem pogledavaju svoje očigledno poludjele "starce" kako marljivo pune police nekakvim Zagorima, Dylanima, Gastonima i Spiruima ... Jer, u međuvremenu, zaraza je prevazišla okvire božanstava ZS i LMS te se proširila na druge simbole djetinjstva, na frankofonske albume (Gaston, Lucky Luke, Asterix, Mali Spirou) i talijanske odmetnike (Alan Ford), na sve i svašta, kao u najljepšem snu jednog od tih, dakle, kolekcionara. I ja plešem to isto kolo, izdvajam pare kojih nema i kompletiram kolekcije, tražim one prave, njemačke kesice za stripove ... Kao likantropi pod punim mjesecom igramo svoju igru, zadovoljavamo svoj primarni nagon i sakupljamo opet iste stripove. A onda, kao u nekom jutarnjem mamurluku nakon cjelonoćne pijanke, čovjek se zaustavi i pomisli – ipak nije kao onda. Čak ni kada se taj čuveni LMS #4 zakoprca u poštanskom sandučiću, nešto fali. Houston, we have a problem. Zašto više nije kao nekad? Je li cijela priča postavljena naglavačke? Možda ipak nije bit u tvrdim koricama i u konačno dobivenoj bitci za originalan redosljed, možda smo ipak propustili nešto. Jer, ma koliko se trudio, Zagor jednostavno više ne udara onako kao osamdesetih, a Dylanova retorika počinje tu i tamo puštati vodu. Čak ni Lucky Luke više nije baš uvijek smiješan ... A pojavljuju se neka nova lica, neki Largo Winchevi i, zašto ne, Nathani Neveri, pojavljuju se Trondheimi i Ortolaniji ... I sve je nekako drukčije. A možda i nije. Možda je samo pet ujutro i hvata me neka groza odrastanja, možda sve skupa nema previše smisla, a minimalnih petsto riječi kolumne ionako sam odavno prebacio ... možda je bolje leći i spavati, pa sutra ugrabiti novog Maxi Zagora (objavljenog po originalnom redoslijedu!) i još jednom kušati staru magiju. Možda sutra opet bude tu, kao nekad. (Damjan Stanić uređuje i vodi web-stranicu Pupafiks!) |