VIVEKA (part III)

Između Vivekinog tijela i prepolovljenog stupa po površini vode gmizalo je nešto crno. Polako se širilo i mijenjalo u neprepoznatljive oblike. Vivekine oči gledale su ravno u to. Negdje u dubini njenih (tada još nesvjesnih) zjenica iskrilo je nešto malo i svijetlo. Poput munje. Poput tisuće malih munja. Crno se počelo formirati i sa svakom sekundom sve više rasti.
Miris koji se širio iz crnila podsjećao je na vlažan podrum zapuštenog broda, na nešto trulo i gnjecavo. Vivekina glava se trznula nekoliko puta bez daha, a onda joj se tijelo počelo uzdizati cijedeći sa sebe vodu brzinom obrnutog filma. Negdje metar iznad vode levitirajući odjeća i kosa bili su suhi. Crno ju je primijetilo, zaustavilo se i odmaklo oprezno poput mačke osluškujući. Uskoro se Viveka uspravila u visini vrhova drveća, praznog pogleda uprtog u izrod svojih grudi. Crno ju je pratilo. Iz ničeg u crnom se rastvorila rupa i polako se počela okretati ubrzavajući svoj rast. Gromko je zavrištala stvarajući oštre uglove. Ispred Viveke sada je lebdio kut veličine čovjeka. Njene oči su se rastvorile do granice raspuknuća i žilice jedva podnijevši napor popucale su puneći joj snježne bjeloočnice krvlju. Šarenice su, inače toplo smeđe, poplavile. Viveka je bila budna. Na cesti oko nje nije ostala ni kap vode, dok je na drugoj strani voda udarala u valovima o nevidljivi zid, zlurado pokušavajući grabiti prema njoj. Kut nasuprot nje pun gustog crnila grmio je pod težinom svojih malih demona. Zauzvrat tome, Vivekine ruke podigle su se prema njemu dlanovime bočno ispruženim i poput nevidljive sile počele ga rastvarati. Kut je sve zloglasnije grmio stvarajući zvuk sličan onom što bi ga stvorili bezbrojni gromovi u najakustičnijoj dvorani na svijetu. Vrištao je od bola i Viveka je to osjetila u svom prsnom košu koji je za svoje pojmove bio prazan, ali pupčanom vrpcom vezan za formaciju onog ispred njega. Male iskre iza Vivekinih zjenica probile su put do plavetnila njezinih očiju i bez ijednog zvuka prošle kroz nevidljivi zid ustremivši se na gromoviti izvor neprirodnog. Dotaknut svjetlom kut se podjelio u još dvije dimenzije pokušavši se uvući u sebe, otkrivajući time svoju dubinu. Voda oko njega zakipila je i zadobila boju krvi Vivekinih bjeloočnica krečući se sada ne više u velikim i pravilnim valovima prema njoj, nego u nekontroliranom savijanju i previjanju prema njemu. Zaglavljen pokušao se zatvoriti. Sva panika kojom je punio Vivekine grudi kao da se okrenula protiv svog stvoritelja i tresla ga svom svojom snagom. Vivekina izdržljivost došla je na kušnju i njene ruke, drhtave od napora da kut ostane otvoren, na sekundu su se povukle. Tijelo se pomaklo kao da je odbačeno silovitim nabojem energije i odvojilo na tren samo od sebe. Dok je solidni dio i dalje pružao ruke, pogleda netremičnog i snažnog, prema kutu drugi je dio jedva vidljiv poput duše zabacio glavu unazad otvorivši usta u krik, očiju suznih i stisnutih. U zaletu se uvukao natrag. Dva lica su se spojila natrag i Viveka je kriknula neljudski jakim sopranom. Preletjela je udaljenost između zida i sebe zabivši se rukama u njega. Melasasta tvar se borila, ali bila je pobjeđena i sada ništa više nije stajalo između Viveke i kuta. Crvena voda gusta i vruća počela je brzo ulaziti u šupljinu gušeći gromovite vriskove. Opkolila ga je izvana i iznutra stvarajući visoku tvorevinu sabitu gustom i zadimljenom krvlju. Učinak je izgledao poput figurice prelivene crvenim voskom
Cesta je sada bila suha sa obje strane. Kip koji je izvučen iz duplje van sušio se. Krv se uvukla do kraja u njega i on je, još uvijek nepomičan, crnio. Vivekine ruke klonule su, spustila je glavu, zatvorila oči u olakšanju i tijelo joj je nogama dotaklo zemlju.
- Dobro veče, Viveka – zacerekao je sa druge strane dubok, promukao i bespolan glas.

NASTAVLJA SE.