Surova stvarnost

Želim biti sretna,ali me guše ljudi oko mene i sve sitnice.Zašto je to tako?Zar smo spali na to da se moramo drugima dopasti?Raditi stvari koje ne volimo samo zato da bi se drugima svidjeli?Zašto bi morali nekog ne voljeti,jer eto naš prijatelj baš toga ne voli?Zašto bi morali rušiti svoje snove da bi se drugi uzdizali ,a nas bacali na pod kad im više nismo potrebni?Zašto bi sebe smatrali manje vrijednima od drugih?Tko smo mi?Zar mi nemamo pravo na život i na svoje JA?Da li smo toliko nesposobni da izborimo se za svoje potrebe ili smo toliko nemoćni da dopuštamo da drugi vladaju nama?Kuda ide ovaj svijet,ovi ljudi i sve oko nas?Zar smo zaslužili da nam dan služi da bi pokazivali svoje sposobnosti za druge i svoj lažni osmjeh poklanjali drugima,činilo dobra djela samo zato da nas netko primijeti?Ali noć je ipak tu...ona  nas u naša četiri zida vraća u stvarnost...u samoću.Tamo nema naših prijatelja kojima smo cijeli svoj dan poklonili da bi ih podržali u nečemu,pružili potporu,davali im snagu za naprijed.U toj noći smo sami...svijesni sami sebe i svojih grešaka...gdje se kajemo za sve loše,gdje bol i tugu ne možemo podijeliti sa drugima,tu gdje nam nitko ne briše suze i ne drži za ruku da nas utješi,zagrli...Tu smo sami.Tu smo pravi mi...bez glume i lažnih osmjeha,u stvarnom svijetu bez tih pravih prijatelja.Ali ako pogledamo oko sebe...pravih prijatelja više ni nema.Sve su to samo lažni primitivci sposobni zadovoljiti svoje potrebe bez obzira na ishod svega.Gdje su ljudi toplog i plemenitog srca,gladni tople riječi i lijepog osmjeha?Tih ljudi nažalost više nema.Ne cijene se više iste stvari,a nipošto ljudi.Danas nažalost imamo više nego prije,više nego što nam treba i ne znamo to cijeniti...postali smo bezobrazni i nezahvalni.Ali negdje u podsvijesti vjerujem da ipak svaki čovjek zažali kada učini neku malo pogrešku,ma bio to pozdrav na ulici ili neka mala sitna gesta.Jer svi smo mi isti i svi mi volimo primiti samo je pitanje koliko smo spremni uzvratiti.