Gazi me vrijeme i gazi me život.Gledam iza sebe nikako naprijed.Evo prođe i 10 godina kako sam udana,a gdje sam ja???Ništa nisam proživjela kako treba,ako sam i putovala gdje uvijek se išlo sa svađom sa partnerom ili su bile neke trzavice prije.Nikad opušteno i sa veseljem.Ako je koji put bilo i ok uvijek bi to kvarili pozivi moje mame : "Gdje ste i kad se vraćate?"Nekako mi se u zadnje vrijeme nikud ni neide...nemam volje i osjećam se ne prihvaćeno.Valjda nemam ni živaca za sve to.Jednostavno kad ti kod kuće nešto ne štima nemaš volje ni glumit pred nekim.Ja sam takva osoba ako me nešto muči želim odma to riješiti ne volim duga čekanja,jako sam tvrdoglava.Najviše ne volim kad mi netko glumi da mu brak savršen,nikad se ne svađaju,jako su zaljubljeni i imaju odnos par puta na dan.Ja se ne bojim priznat da baš nemam više toliko ljubavi prema partneru,svađamo se svaki dan oko gluposti,a odnos nam je skoro svakih mjesec i pol.Znam,već vidim kako se čudite i zgražate na ovo....ali ajd budite fer prema sebi i priznajte da ni vama nije baš bajno???Biti će vam lakše ko i meni.Ma nije nam nikom savršen život...ja svoj neću više ni uljepšavati jer štetim sama sebi.Htjela sam priznati i pokazati onako kako je da si olakšam malo život.Pomalo se gušim u svemu i vrijeme mi je da sama sebe izvlačim iz toga jer sam svega svijesna.Nisam luda,nisu me toliko baš pukli živci da bi bila neki psihički bolesnik.Vjerujem u ono priznaj samom sebi kako ti je i na vrijeme kreni sa riješavanjem problema.Ja se nemam kome povjeriti jer više ne vjerujem u neka prevelika prijateljstva.Alj vjerujem da svaki moj prijatelj ima svog prijatelja.I to jednostavno ne može funkcionirati.Zato sam odlučila pisati o tome....vjerovali ili ne ali meni je lakše ...nisam više toliko nervozna....opustim se malo jer sam to prenjela ovdje.Ako želite sebi pomoći u nekom problemu pišite o njemu,otvoreno i bez straha...tu je tvoj mir i tu imaš ono svoje JA i pravo na svoje mišljenje....dok ne skupiš hrabrosti nekom to reći u oči.