21

ponedjeljak

srpanj

2014

Stara cura

" Ma znaš Maru, ona ti je stara cura pa je sva nikakva."- kaže meni moja vršnjakinja petnaestogodišnjakinja, valjda misleći sažaljivo da ju nitko nije htio. "Pa kako je Mara cura i to još stara, zar ona nije žena?"- odgovorim joj. Na to se nadoveže moja prijateljica: "Eeee da bi ona bila žena, treba imati muža, a znaš da ga Mara nema." Eto prođem ja sve te godine i još ne shvaćam bit tog pojma jer činjenica da se neka žena nije udavala kod mene baš i ne budi neki osjećaj sažaljenja ili podrugljivosti. Cura je mlada žena, a još kada se tom cura nadoda još i stara eto ti zbunjole, bar u mojoj glavi. I čemu nekoga etiketirati da je stara cura ako samo nema muža? Opet se u mojoj glavi otvorile razne rupe neznanja pa tako se počnem raspitivati kod starijih o Mari i mic po mic saznam jednu vrlo zanimljivu priču vezano za njeno "starocurstvo".
Mara je bila lipa i zgodna i to sa svim atributima na pravim mjestima što se i tada jako cijenilo, bar kod muških promatrača. Tako se našao jedan promatrač po imenu Ante, koji je počeo oblijetati oko nje. U početku ju je stidljivo pratio, a s vremenom joj je izjavio svoje poštene namjere. U to vrijeme ništa manje od ženidbe nije bila poštena namjera. Mari se baš nije udavalo pa je u svojoj glavi skovala pakleni plan. Sve pripreme za vjenčanje su bile sređene, spakirala se dota, odredili se kumovi i pozvali svatovi. Trebalo je samo pričekati svečani dan.
Napokon, došao i taj dan, a u crkvi se svi skupili i u samom činu vjenčanja svećenik pita Antu :" Uzimaš li ti Ante Maru za svoju ženu?" Ante spremno kaže :"Uzimam!" Svećenik se okreni prema Mari pa ju upita :"Uzimaš li ti Mare Antu za muža?" Mara na opće zaprepaštenje svatova odgovori :"Ne!" "Ma, kako ne Mare?- upita svećenik. Mara mu odgovori:" Eto tako... neka sada svi znaju da se Mara mogla udati, ali da nije htjela!"
Tri dana su u mjestu nakon toga svi sa zgražanjem pričali o Mari i njenoj avanturi, ali poslije su svi zaboravili na to da je Mara ipak malo drugačija stara cura. Ante je isto zaboravio na Maru, ali je sljedeći put ipak bio oprezniji. Naime, oženio je ženu koja je jedva dočekala da ju ne stigne stigma "stare cure". Osim toga ni Ante nije htio ostati "stari momak"...

Oznake: stara cura

08

utorak

srpanj

2014

Očaj

Postoji vjerovanje da gorući budist širi "dharmu" iducih "dvanaest stotina" godina pa tako je danas sve više slučajeva samospaljivanja među Tibetnskim svećenicima koji na taj način prosvjeduju protiv Kineske okupacije Tibeta. Jedan od poznatijih slučajeva je samospaljivanje vjetnamskog budističkog redovnika Thicha Quanga koji je napravio taj čin prosvjedujući protiv tadašnjeg režima u Južnom Vijetnamu. Naime, taj slučaj ne bi bio toliko zapažen da se američki fotograf Malcom Browne nije baš u tom trenutku našao na tom mjestu i da nije sve to zabilježio kamerom, a potom i dobio Pulitzera baš za tu fotografiju gorućeg redovnika.



Prvi put kada sam čula za takav čin, bio je to slučaj Jana Palacha koji se 1969.g. odlučio na takav očajni čin iz protesta prema ruskoj okupaciji Čehoslovačke. Jan je postao simbolom borbe Čeha protiv Ruske okupacije, a na mjestu njegova samospaljenja danas je spomenik da mlađi naraštaji vide kako je borba za slobodu teška i da ju ne treba olako shvatiti.



Osobno, uvijek sam ZA život i koliko god zastupala takvo mišljenje, na svaki slučaj samoubojstva gledam na način da nikoga ne osuđujem jer mislim da su kod te osobe postojali neki očajni razlozi za tako očajan čin.
Da se ne vrtim kao mačka oko vruće kaše krenut ću na ono bitno što želim reći, a radi se o onome što se jučer u Gunji dogodilo. Čovjek se polio benzinom i spalio. U bolnici je, preživio, ali u vrlo lošem stanju. No, ja se pitam o razlozima toga čina?! Mogu samo pretpostaviti iako primjećujem da mediji u ovom slučaju očito žele prešutiti ono bitno. Pretpostavljam da se osjećao kao i većina njegovih sumještana napuštenim i ostavljenim na milost i nemilost u toj gadnoj situaciji u kojoj se našao i da je htio skrenuti pozornost na te unesrećene ljude. Kamo sreće da su institucije bile tako brze u svemu kao što su bile brze u izdavanju dokumenata da ljudi iziđu na europarlamentarne izbore.Opet ta prljava politka! Da, zakazale su institucije i ne bojim se reći da je zakazao i Crveni križ. Debelo su zakazali. Imali su vremena sve organizirati, a oni su oročili pare dok su ljudi grcali u jadu i muci. Nisu se mogli opravdavati da nema sredstava ili možda da ih neke politikantske igre spriječavaju da obave posao kako treba. Je li to bila ona ideja njegovog začetnika Henry Dunanta? Bi li on oročio novce dok su unesrećeni čekali. Ma, vraga bi!!! Zato i jeste bankrotirao jer je svoju imovinu dijelio s unesrećenima i nije se obzirao na podrugljive komentare svojih sumještana. Imao je ideju i cilj. Crveni križ je narastao i opstao, ali gdje je ta početna Dunantova ideja? U konkretno ovom slučaju ja je nisam naslutila niti u tragovima. Svi su nešto htjeli ko fol, a rijetki su nešto napravili.
Stoga, palac dolje za hrvatsku Vladu i za Crveni križ, a palac gore za ljude koji su zdušno uplaćivali novce i ne mislite da je problem u vama! Vi ste napravili sve što ste mogli, a drugi par postola je to što netko drugi nije obavio posao kako treba.

Oznake: samospaljivanje

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.