Zvonilo je...

Kada odrasteš netom uz crkveni zvonik onda te i najranija sjećanja vežu za zvonjavu crkvenih zvona. Prozor je gledao baš na kameni zvonik sa crvenim krovom, a njegova dva prozora su mi kao djetetu izgledala kao ljudske oči. Kada bi se pokrenuo taj mehanizam zvonjave, gledala bih njihanje zvona i zamišljala fra Vjeku kako povlači konop. Puno me pitanja mučilo poput onog, kako on tako često mora trčati u crkvu i ima li snage da svaki dan nekoliko puta povlači taj fantomski konop? Čarolija je nestala, kada mi je neko od djece koje je češće odlazilo u crkvu reklo da i tu postoji samo prekidač, a struja sve ostalo obavi sama. Točno se znao red zvonjave, Zdravo Marijo u 6 ujutro, podne i Zdravo Marijo u 6 navečer. Bar je to tako zvala moja baba koja je inače jako dobro poznavala zvonjavu crkvenih zvona. Po toj zvonjavi su ljudi radili red u svom životu. Jutarnji pozdrav bi bio znak da se treba buditi, podne je uvijek bilo vrijeme ručka, a večernji pozdrav je značilo da se valja spremati polako za ići u krevet. Nije tada bilo zvonjave svako 15 minuta i tijekom 24 sata.

Najžalosniji trenutci su bili oni kada je zvonilo mrtvačko. Tada bi baba naćulila uši da točno odgonetne, zvoni li muško, žensko ili nedajbože dječje zvono. Iskusno babino uho je uvijek pogađalo o kojem zvonu se radi, ali unatoč tome što mi je pomno objašnjavala da muško zvono zvuči dublje nikada nisam shvatila razliku.

I danas, kada smo svi umreženi i povezani, zvono je još uvijek ostalo da nas podsjeti na prolaznost života, a sve više je onih dana kada mi mater kaže da je zvonilo za neke poznate i drage ljude...