srijeda, 04.07.2007.
BEER,BEER!!!!!
Pivo, u nekim krajevima i Piva, je alkoholno piće dobijeno nepotpunim vrenjem vodenog ekstrakta ječmenog (rjeđe pšeničnog) slada uz dodatak hmelja.
Smatra se jednim od najstarijih alkoholnih pića u povijesti.
Pod pivom se podrazumijeva slabo alkoholno piće, koje se proizvodi u procesu alkoholnog vrenja iz slada, hmelja, vode i pivskog kvasca. Voda je glavni dio napitka. Slad se dobija od žitarica, najčešće od ječma i daje pivu sastojke ekstrata o kojem ovisi punoća okusa i koncentracija osnovnog ekstrata piva.
Hmelj konzervira pivo i daje mu ugodan miris i gorak ukus, dok pivski kvasac izaziva alkoholno vrenje u kome šećer prelazi u alkohol i ugljični dioksid. Pivo je potpuno prirodan i biološki uravnotežen proizvod, pa se s pravom smatra "tekućom hranom". Energetska vrijednost jedne litre standardnog piva odgovara energetskoj vrijednosti jedne litre punomasnog mlijeka.
Pivo je jedno od najpopularnijih alkoholnih pića. Tijekom 1985. ekipa Škotskog narodnog muzeja iz Edinbourgha iskopala je u Rimu, na jednom od hebridskih otoka, posudu od terakote s nepoznatim sastojcima, iz neolitskog doba. Analizom tog nalaza dobijen je napitak za pivo, koje se dobijalo od zobi, ječma, meda i paprati. Ovo piće, za koje mnogi tvrde da je zapravo jelo, koristilo se već u pretpovijestnom razdoblju. Proizvodili su ga Kelti, Germani, Slaveni i Skiti. Proizvodilo se od ječma, pšenice, zobi i heljde, a mnogi stari narodi dodavali su mu razne začine i med. Današnji glavni sastojak, hmelj, počeo se koristiti tek u 13. stoljeću. Pivopijska središta u starom vijeku bila su u Armeniji, Mezopotamiji i Egiptu. Odatle su pivo kasnije preuzeli Grci i Rimljani.
Sastojci su: voda, etanol, ugljični dioksid i neprovreli dio ekstrakta (suhe tvari) slada. Udio etanola ovisi o koncentraciji suhe tvari u sladu od koje je pivo proizvedeno i stupnju prevrenja. Ovisno o vrsti piva, udio alkohola može biti različit, tj. manji od 0,5% kod "bezalkoholnih" piva i veći od 8% kod ječmenih vina. Lager piva sadrže do 0,5% ugljičnog dioksida, koji mu daje svježinu, te bitno utječe na pjenušavost. Stabilnost pjene ovisi o koncentraciji i kemijskom sastava neprevrelog dijela ekstrakta, pa se piva s više ekstrakta mahom jače pjene. Trajnost pjene ovisi o količini i kemijeskom sastavu ekstrakta i varira kod različitih vrsta piva. Mjehurići ugljičnog dioksida koji se dižu s dna prema površini pomažu održavanju pjene. Ekstrakt piva pretežno čine ugljični hidrati i manja količina proteina, aminokiselina, glicerina i sastavnih dijelova hmelja. O sastavu ekstrakta ovisi punoća okusa piva. Kemijski sastav ekstrakta ne ovisi samo o vrsti slada, nego i o načinu proizvodnje sladovine i vođenja fermentacije, odnosno stupnja konačnog prevrenja na kraju fermentacije.
Prema starim iskopinama i zapisima arheolozi su utvrdili da su stari Babilonci proizvodili pivo u domaćinstvu još 7000 godina p.n.e. Imali su 16 sorti piva, a za vrenje su koristili ječmeni šećer i pšenicu. Odande se proizvodnja piva prenijela u stari Egipat, Perziju, Grčku i druge zemlje. Egipćani su poznavali proizvodnju piva već 2000 godina p.n.e., a Grci su, primajući civilizaciju od njih, naučili i vještinu proizvodnje piva, za njima Rimljani, pa stari Germani i onda ostale europske zemlje. U je doba pivo je proizvođeno od šećera, ali bez hmelja, tako da je dobijeni proizvod bio vrlo kisel. Tada su u pivo dodavali različite trave - pelin, lupin glog, šafran i dr. Primjena hmelja predstavlja važno otkriće i čini osnovu suvremene tehnologije piva. Hmelj se prvi put počeo koristiti u Novogorodskoj Rusiji. Usavršavanje parnog stroja vrlo se povoljno odrazilo na razvoj pivarstva. Najvažniji tehnički pronalazak predstavlja pronalazak stroja za hlađenje. Zahvaljujući najvažnijim znanstveno-tehničkim dostignućima u 19. st., stvorene su pretpostavke za pretvaranje usitnjenih poduzeća u velike pivovare.
P.S.ovo je samo za pijance i za metalce!!!!
