In Memoriam na moja razmišljanja II
Drugi dan.
Mogo bi mu odma i dat ime: Dan D.
Probudila me tišina.U tom trenutku kad sam otvorio oči, osjećo sam se naj usamljenijim
na svijetu.Nisam ja naviko na to.Od kad znam za sebe, budila me dječija graja ispred zgrade,
oni komunalci šta ne znaju normalno spustit ispražnjen kontejner na asfalt, i onaj komšija
Sakib koji bi psovo dok bi čito sveže jutarnje novine na klupi ispred zgrade.Sa ćokanjom šljive napola popijene.A često me budio i Hodža, dok bi pozivo na učenje u podne.
Sjetio sam se svega.
Al ova tišina mi je parala uši.Pogledam kroz prozor.
Više nisam vidio vrh minareta stare Ferhat Pašine džamije.Nije se vidjela ni ‘’Incel“-ova
reklama na vrhu unisovog nebodera,nisam vidio ni balkon na zgradi preko puta moje,
koji me svaki dan očaravo svojim bojama izloženog cvijeća.
Nisam čuo ni galebove.
Da galebove. Nisam lud. To su bili gradski riječni galebovi koji čak ni ljeti nisu napuštali Vrbas i taj grad. Čujem da su i danas tamo.
Al ovdje ih nema.
Čudna neka zemlja.
Opet tišina.Onda je nešto protutnjalo po cesti ispod kuće u kojoj sam spavo.
Tišina.
Odjednom sam skočio iz kreveta ko opržen.Nisam znao šta se dešava. Nešto je vani
vrištalo,skičalo ko da ga kolju.
Izleto sam iz kuće ko furija,nako ,skoro go, i vid vraga – uletjo u blato.
Slavonijo na svijetu te nema.
Nisam se dao smetat tim blatom pa produžim do komšije.Imali smo kuće u istom dvorištu.
Što sam bliže prilazio toj strani,sve više mi se mantalo u glavi.
Od smrada.Nepodnošljivog smrada.
Taj komšija je imo svinje. Imo je i kokoške. Imo je i tuke i ćurke, i patke. Mislim da bi mu i Noa pozavidio na onome šta je imo.
Imo je i psa, nekog slavonskog avlijanera ali lijepog. Bilo mi je žao tog psa.
Žalio sam ga više nego sebe. Da ga je bilo samo oprat i skinut mu onaj lanac oko vrata.
Mala siva kućica, u kojoj bi bilo tijesno i za psa dva puta manjeg od ovog, neka siva šerpa
sa vodom i hrpa smeća na površini, i blato. Do koljena.
Jebote, đe sam ja to došo.
Eto komšije. Pitam ga ko se dere? A on, puko od smijeha kad me vidio bosog u gaćama,
zamazanog blatom. Jebga, moro sam pomazit onog ćuku.
-Evo ne dere se više niko – kaže.
-Malo su se svinje potukle oko hrane- reče dolijevajući vodu onom ćuki, bez da mu je opro
Šerpu.
Diso sam jednom u minuti. Na usta. Nisam mogo na nos. Okreno sam se i vratjo nazad u kuću. Pod tuš. Mislim da sam osto sat vremena pod vodom i četkicom u zubima.
Na prekid tuširanja me natjerala hladna voda koja je naišla. A ja sam i dalje osjećo onaj smrad.
Spremjo sam se.
Trebo sam ić do ravnatelja srednjoškolske ustanove, da vidimo mogućnosti nastavka mog
školovanja. Mada mi nije bilo ni dočega. Naj rađe bi se vratio nazad u krevet slušat tišinu.
Al jebga, šta se mora – mora se.
Kako nisam znao ništa o gradu đe sam došo rođak me povezo do škole.
Usput smo naišli na semafor na raskrižju dvaju ulica.
- Ovo ti je centar – počeo je rođo s informiranjem.
Malo mi je falilo da se ne ugušim vlastitim jezikom. S ovog semafora se moglo pljunut na
drugi kraj grada.
Jebote život, đe sam došo. Samo mi se to motalo po glavi.
Al dobro je. Ima semafora. To je civilizacija. A vidjo sam i par zgrada. I par auta šta su
izvirivali iza traktora gledajući kako da ih preteknu.
Rođo me ostavjo baš ispred škole. A pored škole pijaca. S jedne strane buvljak i zelena pijaca,
a s druge strane ulice stoka i luna park.
Jebo ja mater svoju ak nisam glavni junak Hičkokovog filma. Ili još uvijek sanjam.
Uđem u školu. Portir me srdačno otpratio do ravnatelja.
Pokucam na vrata i uđem. Imo sam dogovoreno.
Nakon upoznavanja, i kratkog prepričavanja skorije povijesti i mojih razloga dolaska u ovu državu, Medo ( to je bio nadimak ravnatelja na račun njegovog prezimena koje glasi Medved)
me obavijesto da moje zanimanje uopće ne postoji u njihovom izboru zanimanja.
Kako je već bio 10 mjesec, i škola je odavno počela s nastavom, i neka alternativna zvanja
koja sam mu ponudio nisu bila slobodna.
Nakon nekog vremena mi je saopćio i da svjedodžba 1 i 2 razreda srednje škole koju sam završio u banjaluci, ne vrijedi. I to zbog razlike predmeta za prvi razred i srpskog pečata za drugi.
Moreš ga jebat sad.
Taman kad sam počeo razmišljat o legiji stranaca i nekom brodu za Australiju,dok je Medo
i dalje pričo nešto, par njegovih riječi mi je doprlo do mozga.
-Imamo jedno slobodno mjestu u razredu autolimara!A i stručni predmeti su dosta vezani sa
onima koje ste već polagali.
-Kolko ima tih predmeta?-pitam ja
- Sedam. Ima ih sedam. Sve ukupno ih ma sedam.Uključujući i tjelesni,engleski,hrvtaski,matematiku i te stručne predmete.
Tad mu ja gurnem onu svoju svjedodžbu od prvog i drugog razreda pod nos sa 23 predmeta
od kojih je 14 bilo strukovnih.
I otvoreno kažem :
-Ti mene zajebavaš, il radiš budalu od mene?
Iznenadilo me to, kako se uopće nije uvrijedio na moj načina izažavanja, i nastavio dalje
sa svojom pričom.
Pustio sam ga da melje još neko vrijeme ( u stvari, pustio sam ga da priča dok nisam poždero
sve kekse koje mi je ponudio), maštajući o onom brodu negdje na oceanu i legiji stranaca.
Kad sam svršio s keksima prekino sam ga i reko:
- Dajte vi mene upišite u te autolimare, i recite šta mi je dalje raditi.
Izgledo je ko da je samo to čeko.
Ispiso je neke papire i pozvo jednog profesora s kojim se ispred mene dogovaro o razlici
predmeta koje bi ja trebo polagati za prvi razred.
Naravno, drugi razred mi nisu priznali. Moro sam ponovo upisat drugu godinu.U kojoj sam moro dat i tu razliku predmeta.
Tu jebenu razliku. Od mojih 14 strukovnih, gdje su bili i ovi što sam ih moro polagat, bilo je
i onih kojih uopće nije bilo u nastavku mog školovanja.
Al jebiga. Medo je tako reko. Poslije par godina taj Medo posto gradonačelnik.Predsjednik HDZ-a za tu općinu.
Da sam tada znao šta će bit. Najebo bi mu se mame odma kad sam ga prvi put vidio.
Al jebga sad.
Uspjeli smo dogovorit sve. Medo je pristo da nastavim školovanje (a već je polovica 10 mjeseca),dobio sam spisak razlike predmeta za polaganje, koje sam moro riješit do kraja
školske godine i otpust iz njegove kancelarije.
Poslije će se pokazat, kako ću bit čest gost te njegove kancelarije.
Da je znao koga prima ne bi me nikad pustio ni blizu školskog dvorišta, a kamoli u školu.
Izišo sam van. Iz škole. Paleći cigaru ispred vrata, od kojih me tjero onaj portir vidjevši da
kako palim pljugu, krenem prema onoj pijaci.
Odma na prvom štandu neka baba, između jaja,luka,slanine,čvaraka i ostalih peksimeta,
prodavala je i rakiju.
- Pošto baba rakija? – pitam ja
-15 dinara – odgovori.
Tad su još u opticaju bili dinari.
Kupjo sam tu litru rakije i sjeo pored škole čekajući 11 sati, kad su me rekli uvest u razred
i upoznat s ostatkom učenika s kojima ću nastavit školovanje.
Sjedio sam i pušio. I briso suze. Al ne od nekih osjećaja. Već od one rakije.
Take komadare se rijetko nalaze. Imala je i boju i miris ko voda iz lavora u kojem je moja
pokojna prababa prala noge.
Al liječila je. I pomagala.
Za pola sata i tri deci rakije već sam imo četiri jarana koji su se pridružili brisanju suza
zajedno sa mnom.
Poslije će se pokazati i tko su oni.
A to ćemo napisat u sljedećem nastavku.
A dotle – pozdrav!
|
