|
Jesam li ja jugonostalgičan?
Ipak, nemam tolko godina da bih mogo u detalje opisat "Onaj" sistem i bivšu državu, ali pak imam dovoljno
da se prisjetim nekih stvari.
U državi koju pamtimo po komunizmu, siromaštvu,golom otoku, zabranama i općem ne zadovoljstvu bilo je i lijepih stvari. Iako će tek rijetki poželjeti da se vrati bar dio Jugoslavije, ne možemo a da se s nostalgijom ne sjetimo nekih stvari.Da budem iskren, ne želim ni ja da se vrati stara država i komunizam, to je davno prošlo svršeno vrijeme,ali ipak bilo je lijepih stvari....
boljih nego danas...
Ne želim stvarati nikakvu jugonostalgiju, niti se želim vratiti u komunizam, ali moramo priznati da su neke stvari ipak tamo bile nekako bolje. Postoji i opravdanje u ratu, ali i bivša je država nastala u ratnom vihoru, kao uostalom i svaka na ovim prostorima, pa to i nije neko opravdanje.
U zemlji u kojoj se nisu smjeli pričati politički vicevi, u kojoj smo stalno vrebali na vanjske i unutarnje neprijatelje, slavili rođendane velikog vođe i primali se u pionire, neke nam stvari nikako ne nestaju iz sjećanja. I ne samo da ne nestaju, već, kako vrijeme prolazi, postaju sve ljepše i ljepše.
pa krenimo redom...
Spajanje praznika
Kao narod koji obožava odmore, u današnje vrijeme imamo nekako premalo praznika. Istina, dobili smo blagdane, promijenili smo Dan republike i Dan mladosti u Dan nezavisnosti i Dan državnosti, no nikako da produžimo neki od tih praznika i svi skupa otiđemo na skijanje ili na plažu.
S tiskanjem novih kalendara, tih smo godina s nadom pretraživali iste kako bismo se osvjedočili da neki od praznika pada u, recimo, srijedu. Odmah bismo iskalkulirali da ako pada u srijedu, neradni će biti četvrtak i petak, pa to spojimo s vikendom, a u ponedjeljak i utorak uzmemo bolovanje i u tren bismo oka imali devet neradnih dana.Sjetimo se samo proslava "Prvog Maja",kad su se svi stupovi rasvjete po ulicama gradova kitili zastavicama,kada su se okretali janjci i roštiljali ćevapi slaveći rad "neradom"...
Možda nam je i zbog toga privreda bila slaba, ali ruku na srce, zar je danas stvarno toliko bolja?
Domaći automobili i auto industrija
Yugo 45 i ostale verzije slavnog neuspješnog auta kupovali su samo američki kaskaderi kojima je trebao jeftin auto koji će zapaliti ili na bilo koji način demolirati, a Zastava 101 je bio dobar auto u okviru svoje cijene. Jeftino prijevozno sredstvo, dovoljno veliko da u njega stane četveročlana obitelj ostvarilo je san mnogih koji
nisu ni sanjali da će jednog dana smoći para da i sebi kupe auto.
Nije bilo novaca za Audi, Mercedes,BMW ali se Zastava 101 pokazala u punom sjaju. Nasreću, nije se tu sve zaustavilo. Živjeti u Bosni, a nemati Golf dizel bilo je gotovo pa svetogrđe. Jeftin, dobar i, što je najbolje, domaće proizvodnje made in TAS, pretvorio se u omiljeno prijevozno sredstvo mladih Bosanaca. Jedini je problem bilo paljenje na poznatoj bosanskoj zimi i što je jedan ključ auta iz TAS-a mogo otvorit desetke golfova.
Hrana
Slovenski nam specijaliteti i ne nedostaju toliko, ali stariji će se gurmani sa suzom u oku sjetiti rasprava o superiornoj nadmoći banjalučkog ili sarajevskog ćevapa, okusa užičkog kajmaka ili mirisa dimljene vešalice,tufahija,kefira,boze,bureka,sirnica,zeljanica i ostalih pita i pituljica.
Da i ne spominjemo Karađorđevu šniclu, gravče na tavče,travnički sir, sudžukice i stotine ostalih delicija koje su netragom nestale s naših stolova. Bez obzira što se vratio Eurokrem, što opet možemo kupiti Jaffa biskvit, ono najbolje nam je i dalje miljama daleko.
Veliki bendovi i koncerti
Kao što je i Edo Maajka rekao, već dugo nijedan pravi bend nije ispunio Veliku dvoranu Doma sportova u Zagrebu. Otkad je Hrvatske, to je polazilo za rukom samo festivalima tipa Fiju briju ili sponzoriranim koncertima (često besplatnim ili barem jako jeftinim). Nažalost, izgleda da će tako i ostati.
A u vrijeme kada su Bijelo dugme i Azra punili dvoranu bilo kojeg grada u kojem su se našli, kada su Leb i sol bili na vrhuncu slave ili prije toga u vrijeme Indeksa, uvijek se tražila karta više. Beograd Zagrebu, i obrnuto, koncerti alternativnih bendova mogli su svaki vikend napuniti bilo koju dvoranu. Ne smijemo zaobići i pop vode: Zdravko Čolić, Oliver, Đorđe Balašević… Uostalom, tada se nije moglo dogoditi da metallica otkaže koncert zbog malog interesa.
Samo Sarajevska (možda i najbolja) PoP i Rock scena mogla je držati cijelu bivšu državu na nogama i napunit dvorane,stadione,livade i pašnjake.
Da ne spominjem Lepu Brenu,njenu slavu,njen koncert u Rumuniji na stadionu na koji je dovožena i spuštena helikopterom,na stadionu pred vše 20 000 ljudi koji su
zajedno snjom pjevali pjesmu "Živjela Jugoslavija" i znali svako slovo na pamet...
Znaju li rumunji danas onu "moja domovina"???
Jake sportske lige
Postoji li ljubitelj nogometa koji će s užitkom pogledati derbi kola Slaven Belupo – Inter (bez namjere vrijeđanja dotičnih klubova)? Koliko će klubova napuniti tribine Poljuda? Koji rukometni klub može osvojiti europsku ligu?
Velika četvorka, za one koji ne znaju: Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan, makar najjači klubovi u ligi nisu pod obavezno bili na prva četiri mjesta na tablici. Sarajevo, Budućnost, Željo, Vardar. Mnogi su se mogli ubaciti među odabrane.
Da ne spominjemo koliko je samo teških gostovanja po bivšoj državi imala Cibona ili Jugoplastika u vrijeme dok su harale Europom. Kup maršala Tita završio je u Splitu nakon pobjede u Beogradu nad Zvezdom, iste one godine kada je Zvezda poharala Europu…
Na svu sreću, prave lige se vraćaju i na naše prostore, pa možda to stvori i prave igrače...
Kult reprezentacije
Ne odazvati se pozivu izbornika za igranje u reprezentaciji bilo je ravno samoubojstvu. A odazvati se i onda se vući po terenu kao slijepo crijevo, smatralo se činom veleizdaje. S puno manjom plaćom, ali neusporedivo većim žarom i ljubavi prema igri, a posebice prema repki, igrači su izgarali na terenu.
Dovoljno je samo pogledati medalje osvojene s košarkaškom, rukometnom ili vaterpolo reprezentacijom. Tada smo i bili svjetsko čudo. Jer naših se jedanaest, sedam ili pet, biralo po srčanosti, a ne kako bi se prodali u neke bolje i atraktivnije klubove.
Bez obzira što mislili o tadašnjoj državi, prije nastupa reprezentacije se uz himnu stajalo mirno i uz male ekrane. Ne zbog države, nego zbog naših odabranih.
Filmska kultura
Kada ste zadnji put pogledali neki hrvatski film i iskreno uživali u njemu? Možda se u zadnjih godinu, godinu i pol, pojavilo neko podnošljivo ostvarenje, no to je još uvijek daleko iza filmova snimanih u bivšoj državi.
'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče poslednji krug', 'Kuduz', 'Balkanski špijun', 'Glembajevi', 'Tko pjeva zlo ne misli', 'Sutjeska', 'Neretva', 'Kozara', 'Valter brani Sarajevo'… Rade Šerbedžija, Mustafa Nadarević, Bata Stojković, Milena Dravić, Sonja Savić, Ljuba Tadić, Boris Dvornik, Ljubiša Samardžić… Richard Burton, Yul Brynner, Orson Welles, Franco Nero… Veljko Bulajić, Lordan Zafranović, Dušan Makavejev…
Ko se od vas ne sjeća serija 'Doma za vješanje','Bolji život','Kamiondžije','Đekna još nije umrla,a kad će ne znamo'...da ne nabrajam dalje...
Rejting u svijetu
Gledajući samo kroz prizmu međunarodnog rejtinga, Tito je bio jedan od najvećih političara dvadesetog stoljeća. Naravno da je uz takav rejting predsjednika i država bila bitna. Tada nam nitko nije mogao naređivati što ćemo, a što nećemo napraviti. Sami smo odlučivali (ili barem naše vođe za nas) i čak savjetovali druge.
Tito je, za razliku od današnjih nam vođa, imao svoju fotelju u prvom redu skupštine UN-a. Jugoslaviji nisu mogli ništa nametnuti. Nažalost, naše vodstvo odlučilo se za jednostranački sustav, socijalizam,komunizam,goli otok - kojeg bi možda opet trebalo pustit u funkciju. Bez obzira na to, kroz svoju povijest Jugoslavija je odigrala veliku ulogu u hladnoratovskoj, bliskoistočnoj i mnogim drugim krizama.
Nešto kasnije, na istom tom prostoru danas se nalazi par malih državica, ovisnih o svim mogućim međunarodnim fondovima, sudovima, vojskama i političarima koji svako malo odu do amerike da precjedniku poližu malo guzice,te mu reknu slobodno vi ućerajte svoj nosač zrakoplova u naš jadran.
Sjetimo se samo krize koja se dogodila sa Titom i bivšim SSSR-om,kad je Tito odlučno reko Staljinu "Ne".
Danas toga više nema.Danas slobodno moreš jebat mater i precjedniku, i premijeru i svim ostalima bez straha da ćeš nakon toka tucat kamenje.Jest da je i to jedan oblik demokracije, ali "nije To - To"...
U zadnje vrijeme slabo ponosno dižemo glave i pjevamo "Živjela Hrvatska"!
Osjećaj (socijalne) sigurnosti
Mogli bismo to pripisati ratu, američkim filmovima, trulom zapadu i tko zna čemu, ali tada su se kućna vrata ostavljala otključanim čak i u gradovima, mladi su putovali isključivo autostopom, čak i djevojke bez straha od silovanja, a ulične bande i navijački huligani bili su samo likovi s filmskog platna.
U vrijeme kada studiranje postaje sve više privilegija bogatih, kada velik dio stanovništva živi ispod granice siromaštva, a par obitelji posjeduju cijelu Hrvatsku, s nostalgijom se prisjećamo socijalne politike bivše države, ulaganja u znanost i sport, pomoći siromašnim obiteljima, dobrih kredita (koje je uvijek pojela inflacija) i škola za sve (a ne samo za njih). Sjećamo se školskih dvorana, natjecanja 'Pokret nauka mladima', mladih koji se vraćaju u svoje gradove kako bi se tamo zaposlili...
Jeste poznavali onda nekog sa visokim obrazovanjem a da je bio protiv soje volje nezaposlen?
Da li se netko sjeća???
Da li sam ja Jugonostalgičar zbog toga?
Što se sjećam?
|
