srijeda, 30.01.2008.

Biti postojan cilj je svake misaone osobe. Traganjem za smislom samo je dio našeg uspjeha da postanemo još bolji. Nešto više posebniji od drugih i sretniji.

Bila sam EMO djevojka. Brisala sam suze, jednu za drugom. Nisam vidjela smisao u ničemu. Slušala sam neprestalno glazbu (najčešće samo metal) i samo sam njoj bila posvećena u tom razdoblju tuge i boli. Sjedila u zamračenom kutu sobe. Zamišljala sam svoj kraj, hoće li se itko tamo pojaviti. Dan kad se svijet uvukao u mišljenja obavijena suzama, crninom i žaljenjem. Prisjećanja neke osobe, makar ju i nisu u potpunosti poznavali rekli bi:...da bila je dobra, povučena djevojka... Zapravo nisu mi bila potrebna sažaljanja niti suze drugih samo sam htijela pobjeći u svoj svijet. Palila cigaretu i razmišljala kako je teško. Zar je samo meni teško? Ne naravno da nije, ali u tim trenucima samo sam htijela slobodu. Pogledi su me ubijali. Mrzila sam svoju pojavu bilo gdje. Htijela sam se izbrisati, kao trag olovke s papira. Da se barem jednom kaže bila jednom u životu neka greška, ali izbrisana je.

Kako sam upoznala samu sebe ni sama nisam sigurna. Uz mene su bili ljudi koji su mi davali nadu. Neki su dijelili svaku moju tugu, nosili je kao svoj teret. Danas tim ljudima zahvaljujem. Primjetila sam da mi osmijeh dobro stoji i danas ga ne skidam s lica. Bilo je teško, ali sada je sve to iza mene. Iza leđa ponosa, sreće i želje da uspijem. Emo je samo dio moje prošlosti, koju u biti ne želim zaboraviti ni u kom slučaju jer je bio dio mene. Emo je zapravo bio idol, nešto sličan idolu teatra Francisa Bacona, koji me opsjedao i davao mi je lažnan prikaz postojanja, lažnu i izmišljenu dramu koja je stvorena samo za mene, ali nije mi žao. Naučila sam živjeti i s tom stranom života.

Čovjek zaziva radost u kutku male postojanosti, ali ne shvaća da ona neće doći sve dok se ne digne i svom jačinom zadere DA DANAS NIJE ON NA REDU DA NESTANE!

subota, 26.01.2008.

Ljudovi, sredila sam net i sad mogu napokon pošteno napisat koji postić! Stavila sam novi dizajn, a zakaj mi nitko nije reko da je prošli bio ful jadan... Uglavnom svaka promijena je dobro došla. Malo sam se sredila u ovih par mjeseci i imam nešto drugačije poglede na svijet i općenito život. Očito mi je promijena trebala. Eto mijenjam se.....ima još nešto malo pesimizma, a ono što mi se loše dešavalo ostalo je iza mojih leđa.


Svijet u kojem te počinju ljudi normalno shvaćati, definitivno je ono što svako dijete , na prelasku u dio odraslosti, sanja. Ljudi te gledaju drugačijim očima, a isto tako počinju odkrivati svaku tvoju posebnost koju si skrivao duboko u sebi, obavijen crninom i željom da te svi ostave na miru. Kada razbistriš glavu, postaješ dio tzv. čari života. Plakati.....e da......plakati........vjerujem da suze pomažu kad ti je teško jer je nemoguće biti neprestalno zadovoljan svime što te okružuje. Još uvijek postoje nepravde koje te žele uništiti, pa zašto ne spustiti suzu nemoći?! Upravo te suze ojačaju u gomili nepotrebnih riječi upućenih baš tebi, a za koje ni sam ne znaš jesi li ih zaslužio. Kojim činom si zaslužio da te pokušavaju uništiti i oni za koje si mislio da su ti prijatelji. Ipak na kraju se ispostavilo da ti i nisu baš neko okruženje povjerenja. Moja promijena uvelike je posljedica nepravde "prijateljstva", koje i nije najbolji naćin povjerenja.

Sad nek ide svaka njezina umišljenost k vragu. Ona valjda smatra da ima pravo povrijeđivati ljude koji su uz nju, ali njoj je se nikad ne smije ništa reći. E pa draga moja prijateljice gotovo je povjerenje koje si uspijela uništiti u roku jednog petka. Neke stvari se ne zaboravljaju. Odlučila sam se na šutnju govora , ali šutnja u napisanim riječima ne dolazi u obzir! Samo da ti napomenem kako takve stvari se ne zaboravljaju. Ma neka.............