petak, 23.02.2007.

Slijepo vjerovati strancima koji ti nude lažnu nadu, zašto?! Kad znaš da ta nada ne postoji ona je dio sna koji mnogi žive bez osvrtanja na realnost.

Slušajući prigovore i razna bezvrijedna obećanja unaprijed znaš da će to biti ništavilo kojeg se rješavaš kad sklopiš oči. Moraš se pokoravati svakom hiru njihive sebičnosti, a na suprotstavljanje ne smiješ ni pomisliti jer kako kažu poniznost ti mora biti glavna vrlina. Danas plaćaš za sve i svašta, ma zapravo ovisi na koga se namjeriš. Ako je tvoja iskrenost upućena osobi nekog visokog društvenog položaja tada znaš da će učiniti sve da te uništi. Ako se obraćaš sirotinji svojim realnim gledanjem, tada znaš da ti oni neće zamjeriti jer se pokorava veličini, jer očekuje sreću iza zaklopljenih oči.
Okrećeš uništene stranice svog života, a zapravo kad pogledaš znaš da si najmanji krivac svoje realnosti. Polaziš za praznim vjerovanjima nastalih u blještavilu prljavštine, neiskrenosti
i tako zvane demokracije koja je sve osim toga... Ipak drugi odlučuju o našem životu, o našoj budućnosti.
Ipak sam samo čovjek nastao iz rebra budućnosti.
Svoj pesimizam smatram kao dobro obavještenim optimizmom.Optimizmom našeg života, naše budućnosti.

Nasmiješ se tim izrazima lica koji ti žele toliko napakostiti tj. žele tvoju propast, a zapravo ne shvaćaju da oni propadaju u stanje bez svijesti, u stanje sanjarenja i otuđenja njihovim životnim optimizmom.

petak, 09.02.2007.

Kad sam se okrenula i vidjela što se dešava, bilo je prekasno da sprječim išta. Samo sam suzu spustila i gledala ono što mi je promjenilo život.
Željela sam pobjeći u jedini svijet koji bi me razumio, pobjeći u nešto što sam smatrala da će me izvući iz osjećaja boli, iz dubine u koju sam upala. Besvjesno sam hodala, ali nisam ništa više osjećala, njegova me smrt odvodila u dubinu nepromišljenosti. Suze s lica nisam brisala jer ni snage nisam imala. Koračala sam ulicom spuštenog pogleda. Zamišljala sam definiciju života koji je tako okrutan. Života koji bi sve napravio samo da ti napakosti. Čak mi ni kiša nije smetala toga dana, smatrala sam ju opravdanom...ma neka pada, samo da mi suze s lica makne.
Jedini početak rečenice koji me uzrujava jest :“Trebala si drugačije...“ Ma lako je biti pametan kad se prošlo ne vraća...ma što oni to puno više znaju... Da imam novi život postupila bih isto!

„...see the monsters in their murder cages,turn the lights down in your soul, got the power to your hard...“

Bruce Dickinson, Machine man