 kao sto rekoh, uskoro cu napisat nesto novo, pa evo, da prvi put u zivotu odrzim to obecanje...dakle
ajmo prvo vas neuke i nadobudne upoznat sa naslovom
alpe adria = medjudrzavno natjecanje u disciplinama (aka predmetima) biologija, kemija, fotografija, matematika, fizika, grafika, i naravno sportovima sah, nogomet, odbojka i atletika...mislim da je to to, izvinjavam se ako sam nesh izostavila...uostalom, kao da je bitno
i sad se sigurno svi pitate kako i zasto se sjetila pisat o necemu sha je proslo pred mjesec-dva...e pa, nagla i nazovimo pozitivna inspiracija mi je odsla naprosto sama od sebe i u obliku ravnateljice nam chasne kojoj je palo na pamet ovjekovjecit nashe (njene) dozivljaje s tog nazovimo natjecanja... dakle, da vas upoznam sa pozitivnom inspiracijom, skriva se u obliku zabadanja 200 tisuca slika na istroseni skolski pano sa tupim iglicama...da, vrlo VRLO nezaboravan osjecaj...za prste...pff
uglavnom, sada razmisljam ja, kada vec njena verzija visi tamo supljikava, izbodena i fejk, da napisem svoja osobna iskustva o tom natjecanju u Udinama...
sve je pocelo...pa...rano rano ujutro, bar za nas koji volimo spavati do kasno poslije podne... i tako, uputila se druzina pospanih i manje pospanih gimnazijalaca na put ka udinama i tu pocinje nasa avantura, do sad smo spavali naravno...
dakle, dolazak na slovensku granicu
hmm, kao prvo, pitamo se zasto slovenija uopce ima granicu kada joj to samo oduzima nadasve mali teritorij :)
al necu sada pljuvat po susjedima...dakle, to je bio prvi izlaz iz autobusa, svi van, pa unutra u neku zgradu pa dobit pecate i sl, pa van, pa se ukrcajte i idemo dalje...tu odmah dolazimo do talijanske granice jer mislim da se voznju kroz sloveniju pamti po tome kako je nas mladi kolega stanch (mentor benda) zapoceo svirati neku pjesmu, sada u italiji smo radi zaustavljanja i push/pish pauze morali prekinut na pol te pjesme :)
i tako dolazimo do pish/push pauze... izletimo svi van, neki punih mjehura, neki praznih zeludaca i svako obavi svoje, i tako sjedimo ja i nicole na nekim stepkama i ispred nas parkiran auto frontalno (kome nije jasno...ko vas shisha) i zena onako samo stoji kraj njega dok muz dolazi sa 2 mala espressa, ja naravno kao konobar sa dugom praksom krenem se sprdat ...
ja: vidi vidi...siiii, due espreeesssssi pregooo...
nicole me bubne laktom
ja: ma siii , srk srk, nedamo vam napojnice...i ciaaaoooo...
nicole me bubne drugi put...
ja: ma sha sad..pa tako stoje stvari...
nicole pokaze tablice frontalno okrenutog auta...
ja: pa kolke su shanse da ja u italiji naletim sprdat neke Varazdince??!!
ljudi me naravno malo blijedo gledaju al nek, sta da im kazem...
i cujem ja negdje odozada krestanje profesora i moram priznat da mi je prvi put bilo drago da me zovu tako glasno...da, zasto su nas zvali...dakle, nasha najdraza profesorica i ravnateljica se dokopala novog digitalnog fotoaparata i bila vrlo ocarana njime tako da smo bili uglavnom prisiljeni stajat i smjeskat se onako, kako da to kratko kazem, glumit budale i pozirat da bi sada nashe prikaze visile na skolskom panou onako brizne izbodene....
al nema veze, bar me spasila od potencijonalno ljutih sudrzavljanina
i tako nasha se push/pish/photo session pauza blizila kraju, ukrcali smo se na bas opskrbljeni kindar proizvodima i ja i moja djeta koja naravno pocinje od sutra smo se ugodno smjestili i cekali dolazak u Udine
i naravno, svi znamo onu, ko ceka doceka i stigosmo mi do hotela/benzinske, ko je bio znat ce...i dodjele nam sobe, kao prvo, prijesci na kljucevima su imali po pol tone tako da nisi bas mogao komotno baratati njime iz razloga osobne sigurnosti, jer poznato je da kada se s necim igramo to odleti do necije glave, sada, postojala bi mogucnost da nas strefi u glavu i ne dignemo se iducih 10ak min ili da nekog drugog pogodimo pa nas taj neko zabije pa se opet ne ustajemo iducih 10ak minuta... al koda je bitno...dakle, odemo mi do tih soba za koje je bilo prilicno ocekivano da ce biti rupe od soba...a kad ono, prvo ugodno iznenadjenje, sobe su bile divne, sa prilozenim raznim stvarima, no o tome malo kasnije...
dakle, prvi susret sa mali problemima se pojavio kada smo onako pune intuzijazma izletile iz sobe sa planom da istrazimo katove hotela i razradimo taktiku i onako, veselo odskakucemo van na hodnik, i skuzimo da iz svih soba vire zbunjeni i tihi austrijanci, i odustanjemo od pomisli i plana pretrazivanja hotela, odlucimo se malo vratit u sobu i odmorit i sada scena, nicole dolazi optimisticno do vrata, poteze kvaku...nista, poteze malo jace...onako ljuto opasni pogled prema meni i drekne : JAAAAAAN!!!... naravno, kljuc onako unutra u sobi ceka i smije nam se iza automatski zakljucanih vrata, tako da nam je prvih 5 min u hotelu proslo tako da je ona pokusavala slozit recenicu koju je kasnije postavila cistacici da nas zena pusti unutra jer ipak, hrvatsko je hrvatsko...i tako, kada smo se konacno nasli opet unutar sobe, samo smo se zavalili na krevet i poceli otkrivati vec prije spomenute drazi...
kao prvo i najbitnije, imali smo radio.,..sa 4 stanice od kojih 3 ne rade, al ipak smo ga imali, do njega je bio daljinski aka pilot (vrkic car) koji je naravno bio vezan...hm,hm, dobijam neki osjecaj da nam ne vjeruju, imali smo tv koji je naravno na talijanskom tako da je meni znacio isto koliko i samo slika koja se krece, naime moj talijanski je na razini -1 i samim time to mi je ljepo uveselilo boravak u Udinama... i tako, odusevljeni i optimiticni zaletismo se na natjecanja, i sada nemogu opisivat tudje dozivljaje, al moji i sanndrini se gotovo poklapaju s obzirom da smo bile obe iz kategorije fotografije, naimeme, tema natjecanja je bila ulice, obluci, ceste Udina,
sada, pri nasem polasku dobili smo majice sa logotima svih skola sudionika i otpraceni smo na pocetak natjecanja sa nekim nama nadredjenim mentorima, dakle, rekli su nam da ce nas podjelit u grupe, sto meni NIKAKO nije odgovaralo jer bi to znacilo neko vrijeme nabadati englesko talijanski sa talijanima i samim time meni je bila vise manje nocna mora tako da sam se prilicno obradovala sha smo nas 15ak optimista krenuli svi skupa predvodjeni vishe manje zbunjenim talijanima, al neka, dok je uz mene hrvatski jezik, ja sam sretna...i tako dosetali se mi do nekog tamo trga i sada, krenuli nas djelit, to se zove peh za mene, i zavrsim u grupi sa austrijankom koja spreha njemacki, talijankom koja govori engleski kao ja talijanski tako da se nasa komunikacija svodila uglavnom na si, yes, no, najn i aha, oke...da, vrlo zanimljivih 3 sata shetnje gradom i slikanja podova, da se bar mozes osjecat kao neki turist, al koji normalni turist shece gradom koji je zaista predivan i slika POD!!!! 
oke, sve u svemu bila je to ljepa shetnja po cijelom gradu, uzduz i popreko pa opet uzduz nazad do skole iz koje smo krenuli pa opet popreko do hotela jer smo zavrsli ranije nego ostali...
prva vecer je podrazumjevala nastup i natjecanje benda i bilo je super, naravno STANC rulz i bili smo najbolji, al razne peripetije oko glasanja su nas smijestile na 4. mjesto...ma nema veze, provod je bio super, genijalan i profe su densale s nama i disko je bio bezvremensko svevremenski sa onim optimisticnim svjetlima koja su nas oprala vise nego ledeni caj za koji smo dobili kupone...al dobro, zabava zakon, i nazad u hotel...
i sada, dolazak u hotel je podrazumjevao razmisljanje o vrstama cuge i takticki najpogodnijim sobama gdje bi mogli imati vrhunski nezaboravni provod..
i tako nekako bijashe, nasli smo talijanski ducancic, nakupovali hajnikena, vina, kole, nista zestoko, ipak je bilo i sportasa pa da ne pretjeramo...
i sada svercanje je podrazumjevalo prolazak kroz ralje profesora i dolazak do cilja kao ninja kornjaca kojoj u oklopu zvekecu limenke i uspjesmo, ali sada, mi smo naravno zaboravili na onaj dio odredjivanja takticki najpovoljnije pozicije i tako smo uletili u sobu kojoj se preko puta nalazila soba sa jednim profesorima, bocno su bili drugi proofe, a s drugog boka, pogodite ko...treci par profesora, i tako smo mi optimisticno zapoceli festicu tamo i eto ti prve patrole, mi na vrijeme nagurali vrecice u ormare i sl. i proslo vise manje glatko sa blagim upozorenjem da smo preglasni
al dobro, kao izbjegli smo to, ni 5 ni 6 nego vadi cugu na stol i deri, kad eto ti jos jedna patrola, nismo stigli reci a, a nase pivice i vinca su zavrsila u raljama profesora i tu negdje je atmosfera otisla malo prema dole, al reko dobro, ostali smo onako presahli, ishusheni i dehidrirani u sobi medju tri para profesora, jos su nam samo ostale zanimljive teorije vrkica i umirali smo od smijeha, kada eto ti trece patrole, TISSSSIIINAAA!!!!
i tako smo se nadobudno i pokislo vratili u svoju sobu, ali nakon pola sata, vec se dimilo ispod dimnog alarma i cugao prosvercani bambus i eto, atmosfera u porastu do 5 ujutro kada smo odlucili zakrmiti, neki u ormaru, 4-5 na krevetu i tako to, al dobro...to je bila ta vecer u Udinama...ako ste citajuci dosli do tu, svaka vam cast...
i sada...dan D aka dan 2. aka dan drugi
opet natjecanja, krepani, ne da smo se jedva jedvice digli ujutro nego nismo znali di nam je dupe di glava doke nismo opet morali prohodati pola grada slikajuci trotoare i crte po podovima i kockice po podovima i slicno....sve u svemu doh...nebitno...onda smo jeli sta smo stigli u nekoj kantini, krepani od umora i natovljeni ko slavonske purice uspjeli smo pljeskati primljenim priznanjima i polako se pomalo razocarani rezultatom i ispunjeni iskustvom i zadovoljstvom i naravno pastom, jer to jednostavno nebi bila italija da u svakom obroku nismo dobili pastu
naravno povratak je za neke od nas znacio spavanje od 2 dana, za neke je znacio izlazak, a za mene povratak u zemlju u kojoj niko ne spreha talijanski
i tako smo se ludo i nezaboravno proveli uz jos mnostvo seciranja, dogadjaja, doza smijeha i svega i svacega pa da ne duljim i skratim pricu i ako ste bili dosta pametni da prvo procitate kraj
evo
bilo je super kul i urbano, ludo i nezaboravno, glasno i jos malo ludo, pa nadam ste da ste zadovoljni izvjestajem, slike mozete viditi izbockane na izlizanom skolskom panou zato pozdraf...   
|
sluša se
