|
|
| < | svibanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
:)=
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Marđž
moja prijateljica br. 1 :)=
Dea
još jedna prijateljica
Majstorica
... i još jedna....
Jagodica(muška) :)=
... pa frend...
Leptirice
... i dvije leptirice jednim klikom...
Nina
Probajte ju mrzit, al ne ide :)=
Dann
Moj omiljeni filozof, poslije Majstorice :)=
Raska
Nahranimo neplodne- GURU
Mladi intelektualac
Na trećem katu, u sobi 6 drugog odjela bilo je jako vruće. Osjećala se neka čudna napetost u zraku, nitko nije ništa govorio i svi su tiho i odmjereno disali. Posljednji posjetioc maloprije je otišao i ostavio za sobom neizmjernu pustoš i prazninu- prazne omote Rafaella. Sve nas je to rastužilo, ali odlučili smo da svoje osjećaje nećemo javno pokazivati već ćemo izdržati do sljedećeg posjeta i onda opustošiti tajanstvenu damu koja dječaku u krevetu do moga svakog dana donosi kilograme i kilograme Rafaella.
Kao što se može i očekvati, a i samo po sebi je i više nego razumljivo, zavidjeli smo tom prokletom sretniku koji se davio u ukusnim slasticama i silno smo željeli da mu se nešto grozno dogodi. Htjeli smo da mu tlakomjer crkne tokom mjerenja tlaka pa da mora dugo, dugo, dugo čekati da se nabavi novi, ili da mu sonda za pH-metriju poplavi pa da ga optuže da je pojeo svu pastu za zube na odjelu. Ali ništa mu se nije događalo i sve su naše želje polako padale u vodu, bile uzaludne.
A djevojka mu je i dalje donosila taj prokleto ukusan Rafaello kojega on nipošto nije htio podijeliti s nama.
I danas, on je zadovoljno, ali teško disao. Zadovoljno jer je požderao svu silu slatkiša, a teško jer je, prema običaju, precijenio svoje sposobnosti i kapacitet želuca.
Nije nam ga bilo nimalo žao. Sve dođe na naplatu, svaka maca na vratanca i svaka riba u konzervu ne. Tako je i on posljednjim naporima hvatao molekule kisika koje u njegovom slučaju nikako nisu mogle biti dvoatomne već nekakve stoatomne, preglasno je bilo to disanje za običan zrak. U svakom slučaju preglasno.
Došlo je vrijeme da se i mi obični smrtnici uputimo na ručak i omastimo brk trećerazrednim specijalitetima kojima ni mirisa ni okusa nismo mogli osjetiti. On je ostao u sobi. Sestra koja je ovog podneva gospodarila kuhačom i loncima i dijelila pravdu iliti hranu u blagovaoni ubrzo je svojim oštrim njuhom i okom sokolovim zamijetila da jedan štićenik nedostaje. Pitala je gdje je mali. Iako smo svi na odjelu bili mali, bez lažne skromnosti, odmah smo znali da misli na proždrljivca. Otišla je po njega i dovela ga u blagovaonu, a zatim ga naizgled nježno, ali začuđujućom titanskom snagom, posjela za stol, rame uz rame s nama. Kad je podijelila svu pravdu u naše tanjure, zainteresirano je pričekala da počenemo tamaniti. Navalili smo kao da nismo vidjeli ništa jestivo već godinama, a ona je ponosno brojala zalogaje i kimala glavom vjerojatno razmišljajući o tome kako smo dražesni i kako ju podsjećamo na kakve zvjerke... Međutim, mali proždrljivac nije ni okusio divotu od ručka i sestra-žandar ga je momentalno odlučila pregledati pogledom. Čak mu je i spustila ruku na čelo tražeći objašnjenje za njegov iznenadni gubitak apetita. Mi smo se zagonetno smješkali mislima prebirući po slatkim iznenađenjima koje je prije ručka pomlatio. Upitala ga je što mu je, a on je šturo odgovorio da je sve u redu. A onda se dogodila katastrofa.
Odbio je pojesti juhu.
Žandarica je pocrvenjela ili nam se to samo činilo. Ali praščića je odvukla u sobu i tamo mu očitala bukvicu. Ispod kreveta je pronašla hrpu smeća koja je ukazivala na nedavno požderano mnoštvo slastica. Odjednom smo začuli tupi zvuk, zatim agresivne uzvike koji su nam kazivali da se u njegovoj sobi odvija borba na život i smrt. Plahte su letjele u zrak, i najmanji trag slatkih slasti morao je biti razotkriven, ogoljen i objelodanjen.
Nakon borbe sestra je pobjednički iznosila bijelo-crvene papiriće i prijateljski nam se nasmiješila.
Kad smo ušli u sobu i prišli malom proždrljivcu, on je plakao.
Zatvorili ga u četiri zida i dali mu daljinac, novine i laptop. I što da sad on radi?
Cijeli dan šalta po kanalima, a nema ništa pametno što bi mogao pogledati... Jadnik.
Trenutno baca oči po onoj dosadnoj Farmi, koju nije potrebno ni komentirati. Nema smisla. On misli da nema smisla. Zapravo, točnije rečeno, njemu danas ništa nema smisla.
Muče ga.
Tek što zaspi pojave se neki ljudi u uniformama i bude ga, guraju mu nešto u usta, tresu ga, gledaju je li živ, mrtav ili pola-pola... Zatvaraju mu prozor i ne pitajući ga treba li mu zraka. Ne daju mu da izađe na balkon. A godilo bi mu.
Onih nekoliko ljudi, gamad jedna, kojima je u životu kratio duge dane, potpuno je zaokupljeno svojim poslovima. Ni ne pitaju ga gdje je, a on se, BUDALA, ne želi nametati. Ne želi nikoga nazvati, reći gdje je i zamoliti da mu dođu praviti društvo jer mu toliko još duguju. Ne, preponosan je on.
S vremena na vrijeme, zazvoni mu mobitel i on čeznutljivo pogleda prema njemu. Primi ga u ruke i radoznalo pročita poruku: Možda ga se netko od ONIH sjetio....
Je, vraga. Opet netko nešto treba kopirati, nekome treba nešto posuditi, pokloniti, DATI...
Frustrira ga sve to skupa i trenutno misli da bi razbio laptop da mu sad pukne ova prokleta internetska veza i da mu post ode u kurac. Zapravo, on ni nije sam. Ali tako se osjeća. Ne osjeća se bolesnim (iako bi MOŽDA i trebao), osjeća neopisivu dosadu, ispraznost i jad. Da,čisti jad.
Kako je samo glup.
Večera nije bila bog-zna-što pa nije ni htio večerati. Objavit će post iz zajebancije i boga moliti da ga nitko ne pročita barem dok ga ovo raspoloženje malo ne popusti. A tko zna kad će to.
Sjetio se nekih ljudi... Brzo je odlučio da o njima neće razmišljati. Previše je frustriran da bi danas nekoga volio, da bi mu do nečega bilo stalo, da bi se nasmiješio sjećajući se prijatelja... Da, sve mu je to previše.
Ljudi moji, na prozorima su mu rešetke, kao da je manijak ili barem kriminalac, pa i nekakvu uniformu nosi, više ni nije siguran kakvu. Kako uopće izgledaju luđačke košulje?! Ne sjeća se.
Jutros se osjećao kao želatina, padao je s nogu, bio općenito nestabilan i nije mogao rastegnuti sta u osmijeh, napraviti bolnu grimasu ili bilo kakav izraz lica koji bi odao bilo kakvo raspoloženje. Sve je bilo crno-bijelo, možda kao negativ... Ali boju nije imalo. Odveli su ga. Za sat vremena sve je bilo gotovo i više se nije osjećao tako ''mekano''.
Od tada ga nije briga ni za koga, a opet mu fali ljudsko društvo. Htio bi razgovarati bilo s kim... Makar s onim uniformiranim ljudima, ali njih previše ne brine njegovo psihičko stanje. Bitno da mu provjeravaju tlak, temperaturu i tako to. Ma pizde.
Baca ga ovo sve u depresiju. Jedva čeka da izađe van. Samo da izađe van. Da opet počne voljeti druge ljude. Da osjeti da mu je stalo do nečega. Nekoga, svejedno...
