Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Mogu, hoću, ne moram
četvrtak, 27.10.2005.
Srčing for posao
|
I još ništa. Za ispi*dit'!!! Danas zovem u bolnicu, nekoliko puta, bezuspješno. Rekoše mi da nazovem, iako se ja volim pojaviti tamo, glavom i bradom, neka vide da zaista postoje ljudi koji traže posao. Ovo zivkanje nikome ne koristi-niti me vide, niti shvaćaju ozbiljno. Ionako se nitko ne javlja, možda i bolje... Što bih im rekla? -"Ja sam ta i ta, ima li čega novoga?" HIPOTEZA 1-"Naravno!!! Samo smo vas čekali!" (Utopija) HIPOTEZA 2, ona istinitija i vjerojatnija- "Nažalost, još ne. Nazovite opet idući tjedan." (U zagradi: "Ma da, ima valjda drugih koji imaju i štele, tko te hebe! Zovi ako ti volja!") Razvedi se, ostavi djecu ocu. Tko te i treba svakodnevno mrzovoljnu kod kuće i dekintiranu? Podveži janike i pohebi se s nekim tko ti može pomoći. Godine ne možeš vratiti, ali ako se potrudiš-neće se ni primjetiti imaš li koju sjedinu ako te hebač svjetski uredi!!! Sutra trebamo najmlađeg voditi na vježbe, samo 20 km odavde. Svejedno-nemamo auto, nemamo love za vlak! Naš auto, kojeg još nisam niti vidjela, nije registriran i trenutno je na osposobljavanju za služenje nama, plaćamo kompenzacijom (ne znam zašto ju još nisu uveli kao općeprihvaćenu valutu). Do sada smo, kada smo trebali tamo ići, posuđivali auto od šogorice, međutim, kako samo zbog te pogodnosti ipak nije vrijedilo ostati s njom u dobrim odnosima, malo trpi naše dijete... O tome baš i nismo razmišljali... Starog nazovem-on ne može voziti jer ima drugih planova. Vrlo čudna biljka. Poslijednji put nas je otkantao jer si je smislio taj dan ići na vikendicu, večeras iz nekih drugih razloga, valjda samo njemu dovoljnih da ne vozi svog unuka kod fizioterapeuta. Sva sreća, naše dijete ni ne treba te vježbe pretjerano, međutim, dok je bio manji i nije baš vladao glavicom, odlučila sam kako je bolje spriječiti nego liječiti. Fizijatar ga hvali, ali, za svaki slučaj, da ne bude-mogli smo, a nismo htjeli-bolje da ga malo usmjeravamo i potičemo. I tako, sve povezano jedno s drugim, sjedim kraj kompa u ovo gluho doba noći i iskočila bih iz kože, ali ne mogu... Sutra je novi dan, iskreno se nadam... Možda i uleti neko riješenje za prijevoz... O poslu nećemo... To bi bilo previše... |
- 00:50 - Samo naprijed, kaži što me sljeduje (13) - Ispiši - #
četvrtak, 13.10.2005.
Godišnjica braka
|
Ne morate mi čestitati. I moj dragi je potpuno zaboravio kako smo prije tri godine dovukli najdraže ljude da večeraju s nama nakon općinskog "DA". Jesam li bila ljuta? Ma neee... Samo sam se suzdržavala da ga ne raspizdim noćnim ormarićem!!! Još prije dva mjeseca, planirajući što ću danas napraviti, znala sam kako mu neće pasti na pamet da se bliži kakav važan datum. Namjerno sam o tome i šutjela, ženski bezobrazno, razmišljajući kako ću mu to cijelu godinu nabijati na nos. S druge strane, razmišljala sam što bih mu poklonila kako bi bio zadovoljan. Tko bi razumio žensku glavu... Prije dva dana, znajući kako ne mogu odvojiti dovoljno novca za nešto zanimljivo, odlučih skinuti par njemu najdražih pjesama i par srcedrapajućih volim-te-najviše-na-svijetu sa Neta, snimiti na CD i vješto podmetnuti kraj kreveta prije no što se probudi. Tako je otprilike i bilo. Znala sam kako će se obradovati, nadala se kako će se odmah ispričati, vjerovala kako će skrušeno biti cijeli dan kod kuće i ispaštati (dragovoljno, naravno). Međutim, hladan tuš odmah u 6.30 h po lokalnom vremenu: (uzima mobitel sa ormarića i ne vidi CD): "Imaš ovdje nešto.", kažem tiho jer mala djeca spavaju. "Hvala. Kojim povodom?" (sada se naslađujem): "Pa, razmisli..." (odlazi u dnevni boravak, pregledava čestitku na kojoj piše samo SRETAN TI 12. 10. 2005. -sve vrlo dobro smišljeno kako bi sam pokušao pogurati klikere u glavi) (vraća se): "Ja zaista ne znam o čemu se radi. Hoćeš li mi reći?" (sada se više ne naslađujem, već tražim adekvatan objekt za raspaljivanje po subjektu, shvaćam kako to ne bi priličilo razočaranoj ženi, pa tiho prozborim, okrenuta leđima): "Godišnjica braka." (on se, suprotno svim mojim očekivanjima, glupo nasmije i reče): "Svašta!!! Ja zaboravio!!!" MA DA!!! Ne znam zašto, ali očekivala sam barem jedno OPROSTI, koje, kao što već pretpostavljate, nisam čula. Otišao je preslušati CD, raspalio skoro do daske, pokazujući mi time kako je oduševljen poklonom. Barem nešto, rekoh sebi, pa pomislim kako će odlučiti cijeli dan bacati ruže pred noge. ...(odvodim dijete u jaslice, stižem kući, trebam ići do bolnice vidjeti ima li što novoga za posao)... On: "Možeš li pričekati još 20 minuta da odem nekamo? Nisam glupa. Smislio je kako je najbolje da se iskupi nekim poklonom, iako je činjenica kako nemamo love ni u tragovima. Ja: "Pa hajde, samo požuri, moram dosta toga obaviti." ... Stiže. Ja u sobi sa najmlađim namještam krevete. Izuva se, šuška vrećica u ruci. Ulazi u sobu i velevažno me zagrli, VOLIM TE, pusa, predaja vrećicu. Ogrlica i narukvica od bijelog zlata sa kaučukom. Takvom poklonu se definitivno nisam nadala!!! Naravno, sretna sam, ali u isto vrijeme razmišljam kako nikako nemamo love za takve stvari, niti meni znače puno u životu. Ja sam tip koji će svu lovu spiskati prvo na hranu, pa na odjeću djeci, pa tek onda nešto sebi ili njemu. I eto mene bezobraznice, naizgled se oduševljavam poklonu (zaista sam bila sretna), a u sebi mislim kako nije trebao kupovati takvo što. Kasnije sam bila na sto muka: Ako mu kažem što mislim o tome, reći će kako sve moram upropastiti i posrati se na ono što on učini (vjerujem kako bih se i ja tako osjećala da sam na njegovom mjestu). Ako ne kažem pak, takav zaboravan (nekada mu je to i vrlina i mana) zaboravit će i iduće godine, pa će se opet ponoviti isti scenarij... Ništa. Odlučno i osjećajno, izabirem najbolji trenutak današnjeg popodneva i kažem: "Meni je jako drago što si mi to kupio. Obradovao si me i ugodno iznenadio, ali... (Kako mu što bezbolnije reći?) Haj'mo ovako: To je naš zajednički dan, zajedno živimo i imamo zajedničke potrebe. Mogli bismo slijedeće godine odvojiti isti iznos (ne želim ni pitati ponovo na koliko je ček bio ispisan), otići u, recimo, Pevec, i izabrati sitnice koje bi nam dobro došle u kući." "Dobro", reče on. Znam, znam... Ne morate ništa reći. Ali, da nisam progovorila na usta, na guzicu bih!!! |