Bekrijas Incorporated
(Nastavljujuci pricu iz prethodnog posta)
U subotu, 07.07. ujutro sam se nasao kod svojeg kontraktora, koji koordinira radovima u mojem stanu u Rotterdamu. Cini se da je donekle sklon muljazi, ali ima mnogo sarma i dusa je od covjeka, kako se i prilici Bosancu (nitko kao oni nije u stanju takve price i na takav poticajan nacin ih smisljati). Tu sam upoznao i M., covjeka koji ce mi poloziti laminat, koji je iz Sandzaka i s kojim kao da sam se instantno prepoznao i uzajamno prihvatio kao prijatelj.
Ispricao im pricu, uz metar popijenog piva, na sto je M. rekao da cemo mi fino zajedno taj dan obici sva poznatija mjesta u dijelu Haaga u kojem dominiraju Turci, Marokanci i ostale manjine. Covjek tecno govori i turski i arapski (uz bugarski, nizozemski, engleski i svoj materinji), karakterom je "larger than life", ali kad mu pukne film bolje ga se kloniti. M, pun oziljaka od metaka i nozeva, nosa polomljenog nekoliko puta, je legenda u tom dijelu grada, svi ga znaju, uvazavaju i svi ga zele uz sebe.
Cinilo mi se pametnim suociti se izravno s vlastitim strahom, pogotovo pod patronatom tako mocnog saveznika. I tako mi krenuli, iz bara u bar, jos nekoliko metara ispijenog piva, moje prve dvije popusene nargile (water-pipes) i konjaka... sve do kasna u noc. To je bila ona vecer koju sam u jednom od spomenutih prethodnih postova imenovao kao jednom od najsretnijih u svojem zivotu. Sve dok nisam saznao jos nesto detalja, a koji su mi fizicki i mentalno iscrpljenom (a nedvojbeno pod uticajem alkohola, a kasnije i popusenog dzokavca) ostali posve nezabiljezeni u pamcenju. To mi se nikad prije nije desilo, takvi blank-outs, mozda ih je moj super-ego oznacio kao preneugodne i atipicne za moje pamcenje pa ih jednostavno izbrisao.
U sitne sate, osim sto sam ocijukao s krajnje lijepom konobaricom iz Bugarske (sto je bilo vise-manje u redu), paznju mi je privukla i neka Marokanka koja (a ovaj dio ne govorim iz pamcenja nego iz potvrdjene price) je uzvracala paznju, ali je tamo bila sa svojim (muskim) drustvom (cijelo pleme!), a koje nije imalo mnogo tolerancije za takve upade. I, kazu mi, nasao se jedan koji je izvukao nozinu (kao neku mini-sablju) na mene, ali mu je M. zaustavio ruku i umirio ga na arapskom. Spasio mi covjek zivot.
Nakon toga otisli do M. u stanu kojeg dijeli s nekim Bugarima. Tamo je sve ispocetka bilo u redu, i nakon nekog vremena ja se legao (pokusati) spavati, ali kako bih cuo nesto zanimljivo, tako mi se um ponovno trgnuo i aktivirao i tako sam glavinjao iz jave u san jos nekih par sati... Vec sam stvarno poceo pucati, sjecam se da sam u ocajanju svom snagom glavom i sakom udario u radijator, ratrgao si potkosulju i... skroz puko. Sjecam se da se i M. zabrinuo pa prijateljski ponudio da me dobro primijenjenim udarcem primiri ako ce mi to pomoci da se opustim, hahaha. Onda je jedna od prisutnih zena, umirovljena pukovnica obavjestajne sluzbe, ponudila slicno i to me je doista smirilo (bez primjene sile!).
Slijedeceg jutra (odmoran i chio!), cekavsi neko vrijeme da se M. probudi pa da produljimo u Rotterdam baviti se podom u mojem stanu, odvrtio potiho cijeli Circle Songs Bobby McFerrina na svojem laptopu, a potom na slusalice (nakon sto se M. poceo komesati u snu, na kaucu) cijelu Vena Cava Diamande Galas. Ipak na koncu odlucio otici sam nazad u svojih haaskih iznamljenih desetak kvadratnih metara, pa se kasnije vratiti. Prethodno sam oprao sudje, misleci da sam ucinio tko-zna-kako-lijepu gestu. Sve dok, par dana nakon svega, nisam cuo jos o par svojih blank-outs a koji su u zavrsnici ucinili da je jedan od domacina prebio svoju zenu, da su susjedi od galame pozvali policiju, da je M. zamoljen da si nadje neko drugo mjesto za zivot (i da je slijedeci dan proveo na policiji radi zapisnika), i da sam sam jos ucinio nekoliko posve neprilicnih nepodopstina.
Fuck. A ja jutrom, blazeno nesvjestan cijelog "bogatstva" prethodne noci prosao kroz sva ista i jos neka druga mjesta, jos pod blagom "marokanskom" paranojom ali nekako i osnazen i smiren mocnim mentorstvom svojeg prijatelja i njegovim crash-course zivota u istinski multikulturalnom okruzju, koje ce mi svakako dobro doci u mojem novom susjedstvu u Rotterdamu.
Koji neugodnjak! Sto ne bih dao da izbrisem neke od epizoda te noci? Netko drugi (bilo tko!) bi me liepo poslao u tri liepe p. materine ("sali se ti salicama!"), a M. je preko toga presao slijegnuvsi ramenima, slikopisno nadopunjavajuci naraciju te veceri buducim pokoljenjima. Razmisljajuci o takvoj istinskoj velikodusnosti pojavila mi se i jednostavna istina: ako M. (kojemu bi ta noc u vlastitom zivotu po dozivljenim uzbudjenjima bila eventualno fusnota) ne bi u sebi nasao razumijevanja za takve "aberacije", tko bi?
Ako mi M. nije prijatelj, onda ja nemam prijatelja. A znam da ih imam.
I hvala im, svima.
|
