Egzistencijalna vjezba za mlade nirvaniste
It's amazing to see in how many shards a man can break.
- grafit u amsterdamskom Oud-West
Dnevna vjezba pronalazenja razloga postojanja (spominjana u jucerasnjem postu) danas je s uspjehom obavljena. Tomorrow is not the question. Yet.
Ja sam gradsko dijete i treba mi koliko gradska vreva toliko i tish & mirina, sto blize jedno drugome. Iako sam Amsterdam danas promatrao kao s nekom distancom, kao kroza staklo, prolazeci kroz neke drage dijelove grada u lijeno i suncano nedjeljno popodne neoskrvljeno turistima i vrevom, bilo je lijepo s nekom prepoznatljivom ugodom podsjetiti se rutina koje su mi zivot ovdje cinile ljepsim: hodati toplim makadamom i asfaltom, s udaljenim zvukovima ljudi koji se zabavljaju u Vondelparku, proci pored kuce u kojoj sam proveo nekoliko vrlo ugodnih mjeseci, i pored vila i bogate vegetacije koja me mjesecima, svako jutro prilikom odlaska na posao, podsjecala na jutarnje mirise vegetacije Tuskanca ili Rokovog perivoja.
U dijelu Amsterdama koji se zove Stari zapad, odmah iza Overtooma, a nedaleko od kompleksa zgrada koje su nekad cinile bolnicu koja je u medjuvremenu s nekoliko odvojenih krila pretvorena u lijepe, prostrane stanove s visokim stropovima, potrazio sam svoji omiljeni kafic, koji ovdje stoji jos od 1890.
Tu sam se ponovno uhvatio Meteora koji je pao na zemlju, odlicnu zbirku pjesama Ljube Pauzina. Po prvom citanju pamtim odusevljenje koje sam osjetio vidjevsi da je netko uspio opjevati tranzicijsku, (post)ratnu Hrvatsku u cijelom svojem jedinstvenom skupu (kako ga ja zovem) Calimero sindroma i nizom paradoksalnih slika, gdje svaki stih, pomalo ali postojano i uporno odasilje jedan srh kroz tijelo, prvo neosjetne, ali potom kumulativno osnazene u fantasticno upecatljivom i silovitom crescendu. Pauzin is a fucking James Joyce of Croatian poetry! Meteore sam, od izdanja, godinama smatrao kao jednim od najzivljih, najsnaznijih umjetnickih dozivljaja u svojem zivotu, no danas su nekako necujno proletjeli kroz mene, kao kroz neku astralnu izmaglicu.
Brinulo me primijetiti da provjereno dobra zbirka vise "ne djeluje", zar ni takvi kameni temeljci nisu prezivjeli u meni? U sto se imam sanse promijeniti ako vise nikakvi tragovi staroga ne postoje, pitao sam se.
Potom sam krenuo u Leiden, iz ostave prijateljice u stanu u kojemu sam zivio do prije dvije godine nekako izvuci ostavljenu/zaboravljenu plocu radnog stola koja je bila prevelika da stane u trenutno raspolozivo prometalo koje mi je sluzilo za selidbu. Lijep je Leiden. Razmjerno malen i provincijalan, ali nepretenciozan, iskreno (malo)gradjanski, ugodan i opusten, a s obzirom na sveuciliste ima i zivu mladez koja daje neki privid nocnog zivota. U Leidenu se lijepo zivjelo, cak i kao stranac. Been there, done that, sad zelim zivjeti kao een echt Nederlander. Alleen better, darom ik ben eigenlijk niet nederlands!
Putem u Leiden u tjednom pregledu zbivanja amsterdamskih doznao o vecernjoj prezentaciji buducnosti reprodukcije zvuka: WAVE FIELD SYNTHESIS. Vratio se odmah u Amsterdam i u dvorani od nekih 8 x 20 metara u kojoj su zidovi omedjeni niskama zvucnika, velicine prosjecnog automobilskog srednjetonca (nekih 10 cm), njih je 192 (sto devedeset i dva), s po jednim subwooferom na svaka tri metra cuo nekoliko skladbi koje su prostorni "osjecaj" pripadnosti zvuka precizno mapirale i u stanju su iste i izvesti, na nacin koji i najbolji kinematografski surround sistem ostavlja daleko... u prasini. I've heard the future, ali o tome u zasebnom postu.
Nedjelja se, dakle, nije pokazala pravim izazovom, ali nema veze. I najdulji put pocinje prvim korakom, a ja sam tek u djecjim fazama, gdje ponovno ucim hodati kao slobodan covjek, nakon visemjesecnog tamnicenja.
Prazan, kakav jesam, izgorio i pregorio, u meni jos neke krupnije cestice necega zveckaju, a danas sam pomislio da uz prah & pepeo postoje i neke tvrdokorne klice novoga koje cekaju svoj novi habitus. Ne znam u sto se mijenjam, ali dobro je bilo podsjetiti se nekog referentnog okvira onog sto sam bio. Pristup spaljene zemlje je rijetko najbolje rjesenje.
|
