"A vidi ti maloga Akashija, kako je rastezljiv."
Ha! Dopalo mi se ono Hopeyevo*
"Čežnja i čama su (ti) skoro astronautske kvalitete."
Jer sto je na neki nacin pokrenulo ovaj uron u utorak bio je koncert Robyna Hitchocka u utrechtskom Tivoliju u ponedjeljak navecer, za kojeg nisam imao pojma ali sam imao srecu da sam naisao na Damira koji je Hitchcocka i njegov vecerasnji koncert spomenuo.
"Cim sam ga vidio, odmah sam ga spazio!" Odmah sam skuzio da mi je poznat. Kako je Damir i rekao, ponesto je camp, na neki pravovjerno rockerski nacin, kao Oscar Wilde za elektricnom gitarom, stilom nakon psihodelije ("Igrale se psiho-delije, na sred zemlje psihoSrbije...") a prije glam-rock ere. A svako malo serijski trepne ocima, triput, kao da se sprema uzletit, hahaha.
- Ma cekaj, pa on je sviral sa Syd Barrettom.
- Hm, mislim da nije, rece Damir,
ali ja sam jasno vidio da je u nekoj vezi sa Sydom. Po povratku kuci, stavio DVD s dokumentarcem o Barrettu da se vrti i eto ga tamo, u zadnjoj trecini. A bit of a wanker, sjecam se da sam mislio kad je s onim koliko stidljivo toliko i samosvjesno (!) napuklim glasom otpratio sebe za gitarom u nekoj Sydovoj pjesmi.
Bilo mi ga je drago vidjeti na koncertu, pracen cijelim bandom. Eto, I thought him a git, a evotigana kak je fini koncert odvalio i kak je pun vrckavih primjedbi.
No, da bih dosao do tog dijela dokumentarca, pogledao sam jos jednom tuznu pricu o zacetniku Pink Floyda, Syd Barrettu koji je bio pun duha, zaigran, poletan, duhovit, engaging... Kako je zapravo na gitari poceo takve harmonijske i instrumentalisticke eksperimente koje smo spremili pod psihodeliju, a zapravo su jedan arhetipski obrazac na kojem pociva down-town New York improv scena. Ali takodjer, kako se brzo sitio istoga, koliko ga je brzo spodala dosada, a sve to u doba kad je droge bilo na svakom koraku a nitko nije znao koliko i kako one mogu odrediti covjeka. I eto. Stotinjak djointova i nesto tripova previse, dosegao je tocku s koje nema povratka.
A u pocetku je zacijelo morao odskociti nekoliko puta, ne tone takav duh preko noci. Tuzno.
Opet, barem je ostavio nesto za sobom, nesto je stvorio. I kao sto je netko primijetio za vecinu ljudi od kojih ni sam nisam daleko, kada bi sam Djavo (Dzaavo, sarajevski jaran) ponudio obecanje ispunjenja takvog potencijala, ali u vremenu od tek cetiri godine, nakon cega... your soul is mine, motherfucker! - jes, vecina ljudi bi potpisali na istockanu crtu. It's better to burn out than to rust, tako je nekako Neil Young to iskazao.
Yembate, moje je samopouzdanje na otprilike +0.75% ovih dana.
"Bicikl", i "Jugband blues"...
I've got a bike. You can ri-de it if you like.
It's got a basket, a bell that rings and
Things to ma-ke it look good.
I'd give it to you if I could, but I BOR-ROW-ED IT.
(dakle nesto sto je ovdje... ali nije. Na primjer, razum.)
I taj bicikl, ima li on neku srodnu prirodu ukazanja (mozda a tip of the hat to Barrett? No shit, Sherlock!) ili je
BI-CI-KL NA-SLON-IEJEN NA OG-RAD-DU.
samo slucaj da se u jednoj slici koju je Rundek ukljucio na prvu plocu Haustora pojavljuje ne samo bicikl nego srodni ritam i dikcija.
Sjecam se jednom prilikom, a upravo prilikom posljednje (a druge od tri) toliko "zabijene" faze u zivotu, krajem osamdesetih, kada sam bio dio inventara OKC atrijuma na uglu Tesline i Gajeve, s Radijom (Raadjo?! Radzo!) 101 kao susjedom. U neko dokono ljetno nedjeljno (rano)poslijepodne sjedim na stepenicama, kad eto ti prodje Darko Rundek, a ja skocim da mu kazem koliko mi je draga jedna njegova pjesma.
Moje lice je kva-li-tet-no i nikad me. ne. ooo-da
moje lice je vr-lo vri-jed-no
i ja mu PO-ZNAM CI-JEE-NU
često mu se diii-vim
dok ispred me. ne. hoo-da
tak(o)vo se lice
rijetkodobivanadar
ono je plod go-le-mog truuu-da
mog i mo-jih ro-dii-tee-ljaa
teško se prlja
i nema skupih žee-lja
iza njega sje-dim saaaam u ku-tu
i kuc-kam ma-lim če-ki-ćem po ziii-du
LICE.
A Rundek me slusa s paznjom, dok mu tockasti modri pogled skenira moj mozak. Kao jedan ludjak u trenutku prepoznavanja drugog (od kojih jedan radi nesto, a drugi samo dangubi).
|
