Legenda o zvijeri
U šumi dubokoj i tihoj,
Mamila je duše slabe
Leteći kroz grane sive,
Dozivala je zalutale vitezove,
Umorne i hrabre.
Mamila je i ubijala
Strastvenim poljupcem,
A one umorne i slabe
Je ugušila u svojem
Toplom zagrljaju.
One jake je u tamu stjerala,
Poslala ih k vragu
I najednom uz puni mjesec,
Ona je nestala.
Njezin crveni veo
Stopio se sa suzama tihih zvijezda
Koje su plakale krv božju…
Njezina crna haljina
Stopila se s dubinom
Pohlepne noći i
S izgubljenim dušama koje
Je tjerala u tamu i tiho im
Uzimala živote.
Izgubljene duše i krikovi hrabrih,
Razarali su njezinu
Pohlepnu dušu…
Horde izgubljenih i krikovi jakih
Sklapali su se uz njezinu
Dušu i gušili je polako…
Sve dok se crna duša
Nije utopila u tim lijepim
Licima izgubljenih…
Njezina goreća faca
Ugasila se,
A pepeo se stopio s tihim snijegom
Koji svoj veo prosuo duboko u noći.
Njezina crna krila,
Besmrtnosti su izgubila…
Perje to prokleto,
Pretvorilo se u lišće suho
Koje je svoje slabašno tijelo
Polako spuštalo na hladnu zemlju.
Njezine blijede nježne ruke
Koje su gušile,
Razapele su se uza oštre grane
Šume tihe i tamne.
…U toj dubini mjeseca punog,
Nestala je ona.
Nestala je ubojica.
Nestala je zvijer.
Horde izgubljenih duša
Bivale su oslobođene,
A krikovi hrabrih
Ugušili su vražje srce
Uz sjećanja na zadnji
Poljubac vrući…
