utorak, 07.02.2006.
 Bilo je to pogrešno mjesto za grob. Mjesto kao mjesto bilo je dobro odabrano, u samom središtu vrta, između dva drveta, mjesto na kojem se dvadeset narednih godina ništa neće saditi ni graditi, lijepo mjesto, izvan uobičajenih putova po okućnici, mirni kutak da se onaj koji poželi može zaustaviti nad humkom i prepustiti uspomenama. Ono što smo previdjeli, birajući dolje, jeste da se odozgo, s prvog kata, sa svakog prozora prostorija u kojima smo provodili glavninu dana - kuhinje, dnevne sobe, kupaonice - gleda upravo na svježe zatrpanu zemlju rake koja je na zelenom pokrovu trave izgledala kao otvorena bolna rana. Uočili smo to čim smo pokopali psa, ali tada je već bilo kasno. Pas je već bio jako star i bolestan, a kada je pao u komu konzultirao sam se sa četiri ljudska doktora i dva veterinara i nakon dva dana nespavanja prespavao sam i donio odluku. Pozvao sam veterinara. Baka, majka i sestra su pobjegle svaka u svoju sobu kada je stigao. Držao sam onesviještenog psa u naručju dok mu je davao prvu pripremnu injekciju, držao sam ga dok mu je davao smrtonosnu injekciju pravo u srce, a suze su mi padale po njegovoj njušci dok je iz nje izlazio posljednji dah, držao sam ga tako još satima nakon što je veterinar otišao. Grlio sam ga, milovao i provlačio prste kroz prekrasno crno krzno koje se nimalo nije promijenilo. Poslijepodne sam pozvao doktora Lovića. Došao je sa svojom tadašnjom ženskom. Odveo sam ga do psa koji je ležao na fotelji i pitao - je li mrtav? Sagnuo se nad njega, opipavao ga i nakon što ga je pomno ispitao, reče - mrtav je. Jesi siguran? - pitao sam. Znam prepoznati mrtvog psa, reče on. Onda smo svi troje sjeli oko niskog stolića i izvadili cigarete. Ja sam na ploču stola položio kutiju "Ronhilla", on kutiju "Marlboa", a ona također "Ronhill". Iznio sam neko oštro piće i svi troje smo šutke trgnuli. Prihvatio sam kutiju sa svojim cigaretama, držao je u ruci, buljio u nju, a onda je vratio na stol i posegnuo za "Marlborom". Držeći kutiju u ruci, ponovo sam drugom rukom podigao "Ronhill", otklopio kutiju, pogledao poslagane filtere, zatvorio kutiju i odložio je. Zatim sam dohvatio drugu kutiju "Ronhilla", izvadio jednu cigaretu, pogledao je sa svih strana i ponovo vratio odakle sam je izvadio. Tek tada sam iz "Marlbora" izvukao jednu cigaretu i prevrtao je između prstiju, te ponovo dohvatio prvu kutiju "Ronhilla", i iz nje izvadio jednu cigaretu. Zagledao sam se u dva bijela smotuljka u ruci i ništa mi nije bilo jasno. Podigao sam pogled i spazio kako me Lović i ženska zabrinuto promatraju. - Ja bih, ustvari, vatre… - i pokažem na upaljač koji je ležao ispred mene na sredini stola. Lović požuri dohvatiti upaljač i pripali mi: - Vidim da danas nisi za ništa. - Osim da iskopam rupu u vrtu. Sestra je sišla sa mnom da pomogne kopati, ali je samo stajala naslonjena na drvo i plakala. Zamotanog u plahtu nježno smo položili psa na dno duboke rupe, zatrpali i zagladili zemljano ispupčenje. Vrativši se u kuću otišli smo svatko u svoju sobu i nismo izlazili do sutradan. Narednih nekoliko dana nitko od nas nije ni prilazio prozoru da ne bi slučajno pogledao u vrt. Kada je prvi puta netko od ukućana pogledao kroz prozor, na grobu je ležao smotan veliki prekrasni crni mačak. NASTAVAK PRIČE:klikni ovdje - 2.dio |
- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
PJEVČEV KRUG BLOGOVA:
Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu Vrijeme rata i razonode Najljepša ptičja kuća na svijetu |
