if there is a soulmate for everyone

nedjelja, 17.10.2010.

tako me inspirirate u zadnje vrijeme da je to strašno. a taman sam odlučila zakopati blog i ugasiti ga. amen.

this credit goes to heroin chic.

ne razumijem ni ja ljubav... svakim danom sam sve dalje i dalje od odgovora i biločega što bi bilo nalik razumijevanju. čudno kako sam pod stare dane postala tako mutava za ljubav. razumjela sam ljubav pred jedno četiri godine, skoro pet. voljela sam do neba i nazad, isplakala more suza, nakon toga osjećala gorčinu zbog svega loše učinjenog meni od strane njega, osvetoljubivo vraćala milo za drago, sve dok ga na kraju njegovim vlastitim oružjem nisam dotukla. da bi sada, nakon svega, bili opet prijatelji. prošli sito i rešeto. toliko je lako sada s njim, s nama, nevjerojatno. ali je bez onog nečeg. što je sasvim ok, nakon svega, zaista. priče moraju imati početak, sredinu i kraj. od tada ja više ne znam što je ljubav. od tada ja nisam osjetila da me netko voli. onako, da me voli. osjećala sam samo, u par navrata, da imam potrebu nekoga voljeti, izbaciti to iz sebe prije nego se raspuknem od emocija. i osjećala sam kako malo-pomalo dajem tu ljubav, bolje rečeno, rasipam ju, jer ne dobivam ništa zauzvrat. iscrpljujuće. osjećala sam da volim, ali ne i da sam voljena. it goes both ways. it. i obviously don't.

još se jedino prilično živo sjećam kako je dobar osjećaj biti voljen. dovoljno živo da shvatim da mi pomalo nedostaje. no, kako vrijeme prolazi, zbilja postajem premutava za shvatiti to što sam nekoć osjećala. znam da je osjećaj dobar, ali to je jedino što znam. kako ga dozvati, s kim se dogodi, s kim ne, zašto ne...mutava sam za ljubav. ljubav je, navodno, lijepa riječ. onako, baš lijepa. koristim ju u druge svrhe, volim i ljubim neke druge stvari u životu na drugačiji način, pa mi tu i tamo bude lijepa. ali zapravo mi nije. zbilja nije. ono što suštinski i uvriježeno vežemo za tu riječ, to ne razumijem i ne vidim tu ljepotu koju svi veličaju.

ponekad se osjećam retardirano što sam zakinuta za razumijevanje tog tako bitnog životnog aspekta. zaista retardirano. pored zaljubljenih i voljenih se osjećam kao desetogodišnjakinja sa posebnim potrebama.

| 22:17 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |

click before reading

morala sam expresno reagirati na Bonniein komentar. prije nego netko izgubi nadu u dvadesete.



netočno.
kažu da te nikad neće zapasti one otežavajuće okolnosti u životu koje su van kategorije onoga što možeš podnijeti. everyone has a cross to bear. nikad nije teret toliko težak da pod njim padneš i razbiješ se. naravno, to shvatiš tek nakon što istrčiš pošteni maraton s 10 tona problema na leđima. da, srce se počesto lomi. a kad je, bokče, jako lomljivo. no, mozak posjeduje superljepilo za slomljeno srce. samo kad bi se sjetili upotrijebiti ga. mozak, ne ljepilo.

vratio se. svjesna da je jednako dalek i da nikad neće biti blizak kao što je bio prije. ipak je tu. a to je ono što sam željela. da bude tu negdje.

znate, postoji jedna jako zeznuta stvar na svijetu. neću reći ljubav, jer se bojim te riječi, ali reći ću privlačnost. one neke dobre vibracije. ista valna duljina. ono, kad se kužite. zeznuto je (pro)kužiti svijet. i ljude. treba naučiti kužiti ljude. nema tu nikakve kontrole osjećaja i lakšeg podnošenja teških situacija. kad shvatiš da je nešto tako i nikako drugačije, da tako sada mora biti, jer da je drugačije, ne bi valjalo, kad shvatiš da ništa nije gotovo dok nije gotovo i kad shvatiš da je svako sutra jedan novi start...tada imaš 24. cca. it's all uphill from there.

tu je negdje i to je dobro. potrebno je znati voljeti na različite načine. zato da ne izgubimo ljude oko sebe zbog vlastitih glupih okvira.

tu je negdje i to je dobro. neka je 100x dalek, još uvijek se na nekim valnim duljinama jedino mi možemo sastati. onaj tren kad znaš da zna i kad vidiš da on zna da ti znaš da on zna...kužimo se, ne?