... ribičke priče ...
Dva državna praznika... jedan vikend... i imamo četri ne radna dana; koje je večina zbog ovako visokih temperatura odlučila provesti na moru... S obzirom da nisam mogla biti dio "večine" (moj dragi radi sva tri dana po 16 sati dnevno) ostala sam doma tješeći se našim skorim godišnjim...
Ipak sam prošla bolje od njega (osim same činjenice da radi za praznike i vikende), odlučila sam prihvatiti poziv i sa svojima pobjeći malo van grada. Tako smo se mi u nedjelju probudili u 6h i krenuli u novu avanturu...
Na ribnjak smo stigli oko 7h i idućih sat vremena pijuckali kavu u debelom hladu slušajući cvrkut ptica, potpuno okruženi šumom. Došlo je vrijeme da raspakiramo stvari i bacimo štapove u vodu...
Ovo je moj drugi odlazak sa njima u ribičiju... Moji znaju često otići; vole se odmoriti, vole pecati... a sav ulov oni pažljivo vrate natrag u vodu... (za njih je najbolja riba - vratina).
Sve u svemu to je poseban doživljaj; jezero... potpuno okruženo gustom šumom koja pruža debeli hlad... pjev ptica koji se u gradu više ne može čuti... poneka zmija koja se sunča na kamenu uz rub jezera... vodene kornjače koje polako putuju jezerom... voluharice (šumska vrsta miša) koje su se cijeli dan zabavljale kopajući po velikoj vreći sa smeće u potrazi za hranom...
Iako sam prvi put bila malo skeptična, priroda i čistoća ribnjaka oduševila me... Ne možete naći papirić, zgužvanu kutiju od cigareta ili bocu... uz putić su postavljene velike vreće za smeće i svi ribići drže se tog pravila. Ne možete vidjeti uginulu ribicu u vodi; jer i o onima pohlepnima koje se prejedu i uginu, brine čuvar ribnjaka (postoji posebno odlagalište). WC-i koji su u sklopu restorana (cjene izuzetno povoljne) čišći su od večine u gradskim kafičima...
I dok sam ja tako uživala u svemu tome; moja mama i njen dečko počeli su pecati...
Nevjerojatno je to što je moja mama nakon dve minute što je držala štap u vodi upecala ribicu... pa onda još jednu... pa još jednu... Sve u svemu ona je upecala 7 ribica (6 malih cverglića i 1 bebi soma); te je onda odlučila stati da " ne povrijedi" svoju mušku polovicu kojem taj dan baš nije išlo...
Predpostavljam da su ribice već zasićene kukuruzom, kruhom i smjesama za ulov, jer su mami grizle na običnu zelenu papriku i na komadiće lisnatog tijesta (lisnato sa višnjom bilo nam je za doručak)!!!
Ja sam se večinu dana sunčala da pripremim kožu za more i pod budnim okom pratila njihove ulove...
Kada je sunce odlučilo ići spavat mi smo odlučili ići doma; naravno bez ulova... crvene kože ko indijanci (od sunčanja)... odmoreni od grada... malo izmoreni od sunca...
... ispušni ventil ...
Još kao teenagerka stalno sam sa sobom "vukla" bilježnicu i olovku; da mi slučajno ne bi neka misao pobjegla ili da neka ispiracija ne bude zapisana. Ta bilježnica "trpjela" je svašta; od nesretnih ljubavi... izigranih prijateljstva do svađa sa roditeljima i plana markiranja nakon što sam bila kažnjena zbog svađe.
Danas... nisam više teenagerka; ono što je davno "trpjela" bilježnica danas će "trpjeti" moj blog, a inspiraciju ću idalje nalaziti u svom životu, obavezama i vezama koje ga takvog čine!
A priče o postanku mog bloga počela je kada je jedna meni vrlo draga osoba počela pisati blog. Redovito čitajući njene postove počela sam švrljati i po drugim blogovima.
Fasciniralo me koliko puno se može naučiti "životnog gradiva"; koliko se novih osobina otkrije kod nekog koga poznaš cijeli svoj život... samo čitajući njegove misli i doživljaje.
Potaknuta time i starim navikama... ja sam dana završila sa pisanjem svog prvog posta.
... početak ...
Svaki je početak težak... i još nemam neku inspiraciju.
Prihvačam mudre i pametne ideje :-)font>
