Jutros sam ustala u 3....
Inventura....Oči natečene toliko da se ni ne vidim u ogledalu...ustvari ne vidim ni ogledalo,možda buljim u vrata pa se čudim što me nema s druge strane...Al nema veze...dok se još sjećam puta do kuhinje brže kuham kavu da je još vruću popijem ne bi li malo naišla..ne moram ni reći da sam spržila jezik a i grlo pa je i to nateklo...jebi ga ostadoh bez riječi...stvarno,zar baš...toliko me peklo da nisam mogla riječ prozboriti...nije da sam imala s kim popričati u ovo doba al bar sama sa sobom...niš,samo neko piskutanje....
Nekako sam se obukla i krenula u nove radne pobjede u sred noći....Što me dočeka...hrpa zombija koji nemaju pojma gdje su ni kud idu....kao i ja...aj bar nisam jedina...Popijemo svi zajedno još jednu kavu isprebacujemo zadatke i navali brojat...jebo te kak da brojim kad oči još uvijek jedva vire ispod natečenih kapaka????
Šuškam ja sa vrećicama bombona,lupam bocama,rondam s bilo čime samo da nas sve razbudim jer ako ovako nastavimo spavat ode inventura k vragu....
Svi smrtno ozbiljni jedva dočekamo 8 ...uspjeli smo izbrojat prije nego je horda nahrupila u trgovinu...onih nekoliko nesretnika koje je zapala blagajna umornog pogleda i kljucajući uhvatili su se posla a mi sretnici dobili smo još malo kave i doručak...još neke sitne provjere i završili smo u roku....
Trgovina puna izgubljenih ljudi...jedni bi krafne drugi kacige treći traže cvijeće za koje nikad nisam čula...
Ima u prospektu veli jedna gospođa i ja ne budi lijena uzmem i listam pred njom da joj dokažem da nema...Kad je vidjela da stvarno nema izvadi ona zgužvani papir da mi pokaže da je ona ipak u pravu...Draga gospođo ,velim ja njoj kad sam pogledala njen dokaz,ne da ste promašili trgovinu već ste promašili i grad...Pokunjeno me pogleda,htjede nešto reći ali brzo odustane ,okrene se i ode...
Neki gospodin je silom htio da uzme naranče iz najdonje kutije pa se svim silama trudio da prebaci par kutija teških po 20 kg da bi ostvario svoj cilj...šta da kažem u cijelom hodniku naranče su se kotrljale kao da idu na durasel a ja budala udri se utrkivat s njima....gospon fino makne prevrnutu kutiju,dohvati se zadnje ,natrpa pola vrećice ,okrene se i nesta u vidu magle a ja gledam i ne vjerujem...za pola vrećice naranči...em glumim Janicu i vozim veleslalom između kupaca,da ne zaboravim reći,koji se nemaju namjeru maknuti već nogama gurkaju naranče po podu,em sve što skupim ispada iz ruku....
Lijep je dan....lijep je dan...sama sebe uvjeravam da se imam čemu veselit dok glumim budalu po trgovini...
Uz sve nedaće plus još nekoliko njih uspijem završiti radni dan bez nekih većih ozljeda pa nazad kući...Odlučila sam da idem odmah u krevet ....
Baš sam mu se poveselila dok nisam legla...Jastuci su previsoki....deka mi se smotala....hladno mi je...vruće mi je....žulja me nešto ovdje pa me žulja ondje....ma ništa....ustaj i bauljaj dalje jer san na oči ovako neće...
Zasučem ja rukave pa ću mom sinu skuhat kelj (bit će oduševljen ) i nekakvo meso pa ću možda poslije zaspat....Kelj se kuha na peći a ja samo malo sjela na sunce....Pomrčina....
Mama!!!! ...skočila sam sa stolice kao gromom ošinuta...Kćer stoji u kuhinji i umire od smjeha...spavaš za stolom...
Tih par minuta što sam odrijemala bilo je dovoljno...završih uspješno ručak,obavim još ponešto po kući i dosta za danas....sjednem pred računalo i gledam u prazan ekran....gledam ...gledam...i niš mi ne pada na pamet....umorna sam i spava mi se ali uporno želim nešto napisati....ovaj sam mjesec zakazala...a ekran i dalje bulji i ja buljim u njega....

e,ovak je meni danas cijeli dan...

Fališ mi....
u jutro kad se budim i tražim te
na tvojoj strani kreveta....
tražim tvoj miris na svojoj koži
u jastuku praznom pored mene....

Po podu skupljam odjeću
smješkam se i sjećam prošle noći
plešem zaneseno sama
zagrljena tvojom košuljom....

Ispijam naš ljubavni napitak
što nismo stigli popiti
i ispirem tvoje tragove
sa svojih nasmješenih usana...

Da ,fališ mi već sad
ali pustit ću vodi da odnese
tragove tebe sa mene
jer ti...ti ćeš opet doći....