Koliko ovaj post ima veze s maskarama, toliko i nema, ali zapocet cu ga ipak s maskarama. Nikada u zivotu se nisam toliko veselila maskarama, fasniku, pokladama, karnevalu ili kako ih vec sve zovemo… kao ove godine. Cak niti kada sam bila dijete, nekako nikada to nije bio moj djir. Priznajem da mi se kao tinejdzerki uvijek bilo tesko maskirati, jer osim kaj sam to uvijek radila u zadnji tren, morala sam i izgledati lijepo, tako da klauni, ciganke, strasila i razne druge takve ne lijepe varijante nisu dolazile u obzir.

Ove godine jako sam se veselila maskarama, ali ne zbog sebe, vec zbog malog princa. Nekoliko tjedana ranije sam mu kupila kostimic koji sam bez bada i griznje savijesti platila 40 eura. Mm i ja smo se opet naravno odlucili maskirati u zadnji tren. U ovoj regiji Njemacke, citav tjedan prije sluzbenog Karnevala je ludi tjedan, a 3.3. cak je i neradni dan. Tjedan dana ljudi su hodali pod maskama, takvi su isli i na posao (ne samo oni koji rade u ducanima, vec i ekipa koja radi u uredima), a povorke su isto tako bile svakodnevne, dok je najveca odrzana u ponedjeljak, 3. ozujka.

Mi smo se u setnjicu uputili ipak u subotu i to u sljedecem sastavu: Mama Vrag (to mi je alterego), Tata Gusar i Sincic Bumbar. Mali bumbar bio je ljudima jako zanimljiv, naravno, takve male mrve, uvijek su najsladje. Ali bilo je i starije ekipe koja si je doista dala truda i kostimi su izgledali savrseno. Nije ni cudo, s obzirom da im je Karneval drugi veliki dogadjaj, nakon svima nam poznatog Oktober – festa.

U Hrvatskoj nema ovakvog Karnevala, niti blizu. Zasto? Ne znam, ne zelim ni pomisliti da je to mozda zato sto svaki dan nosimo maske, pa nemamo potrebu jedan dana u godini pretvarati se da smo nesto sto nismo. Mora postojati drugi razlog. Mozda zato sto zivimo na rubu egzistencije, pa nam do nicega nije, a kamoli do Karnevala. A to je zalosno…

Blizi se vrijeme mog odlaska iz Dusseldorfa i jako se veselim povratku kuci, ali s druge strane, ne mogu ne biti tuzna i razocarana kvaltitetom zivota koju u Hrvatskoj zivimo, sada kada znam za bolje. I znate sto? Ostala bih ovdje zauvijek, samo da su moji dragi ljudi sa mnom. Ali to nazalost nije moguce.

Vracamo se u Hrvatsku u kojoj je svaki novi dan, nova borba, u kojoj svaka druga mama ne vozi dijete u Bugaboo Camelon kolicima (cijena prava sitnica za nasa primanja, samo soma eura), u kojoj u ducanima rade 2 blagajne iako ih ima 10, u kojoj ljudi zive na kredit iako najam stana nije 1000 eura mjesecno kao ovdje, u kojoj ducani i shopping centri (citaj:ljudi) rade i svetkom i petkom, i tako dalje… i tako dalje! Idemo tamo gdje nije sve po mom, gdje je zivot maskembal, jer se svaki dan moras pretvoriti carabnjaka da bi prezivio. Ali bez obzira na sve, doma je DOMA!

Ljubim vas sve i vidimo se za tjedan dana!