Svoja piskaranja na ovom blogu zapocet cu sa jednim od 2 najvaznija dana u svom zivotu. Danom svog vjencanja.

Bilo je to prije nesto vise od godinu dana... I sama se zacudim kad to ovako napisem, jer ne mogu vjerovati da je vec toliko proslo. Mm i ja nismo imali pompozno veeeeliko vjenacnje sa 500 uzvanika. Zapravo sam se od malena grozila tih, kako ih ja zovem, „cirkusa“. Nase vjencanje je bilo malo, slatko i intimno. Bilo nas je svega 11... I to je ono sto sam oduvijek zeljela, da tog dana sa mnom budu, meni i Mm-u, najdrazi i najblizi ljudi.

Bez obzira na malo vjenacnje nije me zaobislo ludilo koje obicno pukne mladenke u tjednu prije vjencanja. U tom tjednu sve je islo naopako. Nakon burne Mm-ove momacke veceri, on je izgledao kao da su ga tamo namlatili, a ne napili i proveo tjedan u krevetu s temperaturom. Super! Sve je bilo na meni i sve sam morala sama! Nemojte misliti da je to bilo sve, a neeeee! I kuma je lezala doma s temperaturom, a ona cak nije imala izgovor u smislu lude djevojacke veceri. Naime curke su bile jako solidarne sa trudnom mladenkom, pa nisu bas pile. Prilikom preuzimanja mladozenjinog odijela, shvacam da je kupio krivo... Duboko disem i mislim si jos nek nesto krene niz brdo i obred ce biti u Vrapcu jer cu prosvikati. Ali i to sam pregrmila, nekako.

Dosao je i taj dan...Noc prije vjencanja spavali smo pod istim krovom, u istom krevetu. Nije bilo potrebe za glupiranjem, zivimo zajedno godinama i bili smo trudni, prema tome... Nismo se budili u ranu zoru, vec smo kao gospoda odspavali do 9.30h. Ja sam jos i usisala stan, obrisala prasinu, oprala kupaonu jer nisam stigla dan prije. Mm me gledao kao da sam skrenula. Wtf.? to sto se danas udajem nije opravdanje da mi stan bude u kaosu. Sve je islo po planu, napokon, nakon silne muke nista manje nisam ni zasluzila. Nisam cak bila ni nervozna i svega mi je par puta zasuzilo oko. Bez puno pretjerivanja, spremila sam se sama. Sminka i frizura bile su made by me, a i vjencanicu sam uspjesno skrivala do dana V. Bila sam zadovoljna sa svime, a Mm je bio odusevljen.

Svecana vecera i tulum bili su u restacu na zagrebackoj Tresnjevci. Jelo se, pilo i plesalo do dugo u noc. A ja u petom mjesecu trudnoce, napila sam se VODE ko nikad u zivotu. Zapravo ta noc tako brzo prodje i sve bih opet ponovila, samo bez onog tjedna ludila prije toga.

Obred je bio u gradskoj vijecnici i bio je kratak, ali meni najljepsi na svijetu. I ne, nije bilo kao u filmovima, nisam morala reci niti „DA“ niti „UZIMAM“, nego „PRISTAJEM“. I pristala sam! Bio je to dan kada sam se udala za pravog covjeka, u krivom odijelu.