subota, 19.08.2006.

Something in the way...

U svačijem životu postoje trenuci čiste sreće, bez ramišljanja, te trenuci preispitivanja situacija bez puno pričanja o detaljima (zabranjeno je govoriti loše stvari po ljetu ššš).
Ponekad je to teško priznati sam sebi...
Ponekad je lakše zavući glavu duboko ispod svega i praviti se da situacija ne postoji u nadi da ćemo je tako izbjeći.
Nažalost...tada dobijemo šamar u glavu, onakav šamar kakvog promoviraju Jerry *all-mighty* Strangler i slični tješitelji povrijeđenih...
Poricanje, poricanje i još malo poricanja...

Koliko si možemo dopustiti ne-samosvjesti u određenim situacijama? Na kraju, je li bolje misliti o svemu tome ili jednostavno poreći i zaboraviti da smo uopće živi...?
Povrijedimo manje ljudi u svakom slučaju...uključujući nas same...

Photobucket - Video and Image Hosting

Ono što bi zaista htjela je da se jednom, samo jednom, uspijem uspješno pretvarati da sam sretna kada se to od mene očekuje iz razloga da ne ispadam attention whore uvijek.
Iz razloga da ne ispada kako namećem osjećaj krivnje...
Iz razloga da ne vrijeđam ljude koje volim...Sada se osjećam prokleto sebično, ali nekako sam pregažena sa svih strana.
Da kažem da će sve biti ok?
Kako da znam...kako da znam da ovo nije kraj.
Mislim...hoću reći, jednostavno ne znam što će se iduće dogoditi i to me jebeno ubija u pojam.
Uvijek se nađe nešto da skrene putanju, a nikako da to predvidim.

Htjela bih da se barem jednom nađemo u isto vrijeme, da barem jednom dopustimo svemu drugom da nestane i budemo sretni.
Ne iz razloga nametanja krivnje, nego čistog preispitivanja (sa racionalnim zaključkom da sutra možda ne postoji).

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.