BULING LAPTOPA NADAMNOM

Za one 60+ sigurno se sjećaju Mehe na Trgu Republike (tak se je onda zval), simpatičnog bucmastog policajca, dobrodušnog bosanca što je regulirao promet . Bio je primitivno programiran, kao i mi koji smo se ponašali kako je on komandirao: Lijevom rukom-prolaz lijevima, desnom-desnima, ruka u zrak i jaka pištaljka - bilo je zaprvo po sadašnjem žuto svjetlo. Razguli i rasčisti cestu.
Nisam tada ni slutila da je on preteća brzorazvijajućoj suvremenoj tehnologiji koja će izgleda preteći sama sebe. E onda kom obojci kom opanci, i bojim se nebu dobro.
Meho je nestao s naših ulica i trgova kao otipsani artefakt jednog konzervativnog doba, pa se dotičnog simpatičnog čovjeka zamijenilo hladnim suvremenim željeznim - semaforom. Prvi su takaj bili "primitivni" i mijenjali boju točno svakih nekoliko sekundi-do minute, ali moderniji su počeli biti programirani da se pale sinhronizirano napr. na zelenom valu, pa sa zvučnim signalom za slabovidne osobe, do tipkala za pješake da ga pritisnu kad bi rado prešli cestu. Doduše, po njihovoj učinkovitosti na većini prijelaza, ja bih još od ljeta čekala na prijelaz recimo kod Traume.
Mi "šajseri" morali smo htjeli ne htjeli prihvaćati novitete suvremene tehnologije i na poslu, i hititi "plajbase" i kemijske olovke i prihvatiti se tipkovnice.
Sad smo smešni onima od tri godine što barataju s kompićima ko mi s krpenom loptom ili Čovjeće ne ljuti se.
No, početi usvajati potpuno nove vještine tada, za nas u pedesetim godinama to je bila naučna fantastika.
Kad sam otišla u znanju malo dalje od spoznaje kako se čudo tehnike pali i gasi, zalaufala sam se i ajde, ko prvi stoj na klizaljkama na ledu. Znaš da buš tresnul na guzicu, ali "kližeš" dalje.
No, imali smo mi i "trenera" (help desk), mladog perspektivnog informatičara, koji nas je trebao "informirati" i izvući nas iz nepoznatog dreka u koji bi upali i -nema dalje.
. Itako jednom "okliznuvši" se tresnem ja, jer pišući jedan tekst u kojem sam morala navoditi redne brojeve, željela sam nakon red. br. 2 staviti 2a.Moš misliti. "Baca mali" meni rb.3, ja opet 2a, on meni 3, dok nisam pozvizdila i zvala "trenera" da urazumi kompjuter da ja trebam redni broj 2a, a ne 3.
- Je, ne može gospođo, veli meni informatičar, "on je tak programiran da reda redne brojeve.
- Čekaj malo, kak nemre, ak meni tak treba? već polako pizdim ja.

Bio je to prvi buling buduće umjetne inteligencije nadamnom.
Počela sam šiziti, da kaj bu on meni (kompjuter) naređival kaj da ja delam, pa kaj on zna kaj ja trebam, da on mora slušati kaj mu ja naredim, a ne da bu on meni tvrdoglavo nematel ono kaj on hoće, valda on mora služiti meni a ne ja njemu...............
Nekak smo zglihali stvar, ali nakon godinu dvije upustila sam se u razgovor u kojem sam tabula raza, sa superiornim i nadobudnim istim informatičarem o budućnosti primjene suvremene tehnologije u praksi. Naime, negdje valjda osamdesetih počelo je razdoblje nagle robotizacije, pojavila su se neka nova zanimanja, informatičara, programera, sve se odjednom silno ubrzalo, a čovjek se počeo "igrati" u znanosti na najrazličitijim (najrizičnijim) područjima.
I tako priupitam ja svog informatičara, ne boji li se on da čovjek u svojim čizmamam od sedam milja kojima grabi u osvajanju novih informatičkih tj. programerskih vještina napraviti sam sebi "medjeđu" uslugu i "nehotice" iz pokusa napraviti novog opakijeg Drakulu koji će se okrenuti protiv čovjeka?
- Ma nema šanse-veli meni tada mlađahni informatičar.
Ostala sam i dalje skeptična, otišla fala Bogu u mirovinu i sada me "hebe" robotika na veš mašinama s 150 prgrama, TV, PIN-ovi skajpovi, ajfoni, ali to je sve "friški dim" prema onome pitanju koje sam postavila pred 20 godina mladosti, samouvjerenoj kakva već mladost zna biti.Sve staro je bljak, sve novo je "in" i sigurno, bezgrešno, nepokvarljivo.
Na tragu toga prije par dana naišla sam na pitanje koje mene muči od prvog mobinga tehnologije nadamnom a ono glasi:" Je li moguće da roboti postanu intelegentniji od nas???"

Tukla sam se s obje ruke u prsa kao veseli majmun, jer razlika u "životnoj školi- godinama, mene i mog mladog kolege naučila me je da čovjek čitavog života treba biti oprezan, jer oprez je majka mudrosti.
Da nije bilo tehnološkog razvitka, još bi danas živjeli u mraku, rifljali na rifljače, pješaćili, o medicini da i ne govorim. Znanost se već preko 80 godina bavi razvojem tenologije umjetne inteligencije da pomogne i zamijeni čovjeka u nekim segmentima ljudskog rada. Ja, skeptična i pesimistična, danas sam još više zabrinuta zbog silne dobronamjernosti znanstvenika, pri čemu se neki od njih u žudnji da bude prvi u nekom otkriću i postane slavan, može zaigrati s eksperimentom i napraviti "gospodina neustrašivog, neposlušnog, okrutnog" kojeg moj mladi informatičar neće moći ukrotiti.

A to neće biti bezazlena priča kao u mom slučaju "nametanje rednog broja 3, umjesto meni potrebnog 2a. "Oni", mislim ti umjetni, nafilani su podacima od nas, sve "čuju," sve skeniraju, sve usisavaju u sebe i pohranjuju, imitiraju nas.

Pitam se danas pri toj spoznaji da nas mogu u mnogo ćemu zamijeniti, kaj da na operaciju mandula ide "pod nož" robotu moj bivši informtičar, pa mu umjesto mandula super-hik robot, kirurg s umjetnom inteligencijom frakne jaja. Bi li mu i danas odgovor bio:
_Je gospođo, on je tak programiran!
Daca, budite pametni, pazite kaj delate, tak je govoril moj pokojni tatek i bormeš imal je praf.
No dobro, ja jaja zbugit sigurno nemrem. Mirno poćivaj tatek.

Oznake: surfanje