BULING LAPTOPA NADAMNOM

Za one 60+ sigurno se sjećaju Mehe na Trgu Republike (tak se je onda zval), simpatičnog bucmastog policajca, dobrodušnog bosanca što je regulirao promet . Bio je primitivno programiran, kao i mi koji smo se ponašali kako je on komandirao: Lijevom rukom-prolaz lijevima, desnom-desnima, ruka u zrak i jaka pištaljka - bilo je zaprvo po sadašnjem žuto svjetlo. Razguli i rasčisti cestu.
Nisam tada ni slutila da je on preteća brzorazvijajućoj suvremenoj tehnologiji koja će izgleda preteći sama sebe. E onda kom obojci kom opanci, i bojim se nebu dobro.
Meho je nestao s naših ulica i trgova kao otipsani artefakt jednog konzervativnog doba, pa se dotičnog simpatičnog čovjeka zamijenilo hladnim suvremenim željeznim - semaforom. Prvi su takaj bili "primitivni" i mijenjali boju točno svakih nekoliko sekundi-do minute, ali moderniji su počeli biti programirani da se pale sinhronizirano napr. na zelenom valu, pa sa zvučnim signalom za slabovidne osobe, do tipkala za pješake da ga pritisnu kad bi rado prešli cestu. Doduše, po njihovoj učinkovitosti na većini prijelaza, ja bih još od ljeta čekala na prijelaz recimo kod Traume.
Mi "šajseri" morali smo htjeli ne htjeli prihvaćati novitete suvremene tehnologije i na poslu, i hititi "plajbase" i kemijske olovke i prihvatiti se tipkovnice.
Sad smo smešni onima od tri godine što barataju s kompićima ko mi s krpenom loptom ili Čovjeće ne ljuti se.
No, početi usvajati potpuno nove vještine tada, za nas u pedesetim godinama to je bila naučna fantastika.
Kad sam otišla u znanju malo dalje od spoznaje kako se čudo tehnike pali i gasi, zalaufala sam se i ajde, ko prvi stoj na klizaljkama na ledu. Znaš da buš tresnul na guzicu, ali "kližeš" dalje.
No, imali smo mi i "trenera" (help desk), mladog perspektivnog informatičara, koji nas je trebao "informirati" i izvući nas iz nepoznatog dreka u koji bi upali i -nema dalje.
. Itako jednom "okliznuvši" se tresnem ja, jer pišući jedan tekst u kojem sam morala navoditi redne brojeve, željela sam nakon red. br. 2 staviti 2a.Moš misliti. "Baca mali" meni rb.3, ja opet 2a, on meni 3, dok nisam pozvizdila i zvala "trenera" da urazumi kompjuter da ja trebam redni broj 2a, a ne 3.
- Je, ne može gospođo, veli meni informatičar, "on je tak programiran da reda redne brojeve.
- Čekaj malo, kak nemre, ak meni tak treba? već polako pizdim ja.

Bio je to prvi buling buduće umjetne inteligencije nadamnom.
Počela sam šiziti, da kaj bu on meni (kompjuter) naređival kaj da ja delam, pa kaj on zna kaj ja trebam, da on mora slušati kaj mu ja naredim, a ne da bu on meni tvrdoglavo nematel ono kaj on hoće, valda on mora služiti meni a ne ja njemu...............
Nekak smo zglihali stvar, ali nakon godinu dvije upustila sam se u razgovor u kojem sam tabula raza, sa superiornim i nadobudnim istim informatičarem o budućnosti primjene suvremene tehnologije u praksi. Naime, negdje valjda osamdesetih počelo je razdoblje nagle robotizacije, pojavila su se neka nova zanimanja, informatičara, programera, sve se odjednom silno ubrzalo, a čovjek se počeo "igrati" u znanosti na najrazličitijim (najrizičnijim) područjima.
I tako priupitam ja svog informatičara, ne boji li se on da čovjek u svojim čizmamam od sedam milja kojima grabi u osvajanju novih informatičkih tj. programerskih vještina napraviti sam sebi "medjeđu" uslugu i "nehotice" iz pokusa napraviti novog opakijeg Drakulu koji će se okrenuti protiv čovjeka?
- Ma nema šanse-veli meni tada mlađahni informatičar.
Ostala sam i dalje skeptična, otišla fala Bogu u mirovinu i sada me "hebe" robotika na veš mašinama s 150 prgrama, TV, PIN-ovi skajpovi, ajfoni, ali to je sve "friški dim" prema onome pitanju koje sam postavila pred 20 godina mladosti, samouvjerenoj kakva već mladost zna biti.Sve staro je bljak, sve novo je "in" i sigurno, bezgrešno, nepokvarljivo.
Na tragu toga prije par dana naišla sam na pitanje koje mene muči od prvog mobinga tehnologije nadamnom a ono glasi:" Je li moguće da roboti postanu intelegentniji od nas???"

Tukla sam se s obje ruke u prsa kao veseli majmun, jer razlika u "životnoj školi- godinama, mene i mog mladog kolege naučila me je da čovjek čitavog života treba biti oprezan, jer oprez je majka mudrosti.
Da nije bilo tehnološkog razvitka, još bi danas živjeli u mraku, rifljali na rifljače, pješaćili, o medicini da i ne govorim. Znanost se već preko 80 godina bavi razvojem tenologije umjetne inteligencije da pomogne i zamijeni čovjeka u nekim segmentima ljudskog rada. Ja, skeptična i pesimistična, danas sam još više zabrinuta zbog silne dobronamjernosti znanstvenika, pri čemu se neki od njih u žudnji da bude prvi u nekom otkriću i postane slavan, može zaigrati s eksperimentom i napraviti "gospodina neustrašivog, neposlušnog, okrutnog" kojeg moj mladi informatičar neće moći ukrotiti.

A to neće biti bezazlena priča kao u mom slučaju "nametanje rednog broja 3, umjesto meni potrebnog 2a. "Oni", mislim ti umjetni, nafilani su podacima od nas, sve "čuju," sve skeniraju, sve usisavaju u sebe i pohranjuju, imitiraju nas.

Pitam se danas pri toj spoznaji da nas mogu u mnogo ćemu zamijeniti, kaj da na operaciju mandula ide "pod nož" robotu moj bivši informtičar, pa mu umjesto mandula super-hik robot, kirurg s umjetnom inteligencijom frakne jaja. Bi li mu i danas odgovor bio:
_Je gospođo, on je tak programiran!
Daca, budite pametni, pazite kaj delate, tak je govoril moj pokojni tatek i bormeš imal je praf.
No dobro, ja jaja zbugit sigurno nemrem. Mirno poćivaj tatek.

Oznake: surfanje

Je li psiha "organ" u ljudskom tijelu?

Kad trpam kupljene stvari u vrećicu u dućanu, često i što ne treba, nerijetko pukne.Pretrpana je. Pratim vijesti o nestanku vode i zagađenosti turističkih gradova od prekobrojnosti turista po otocima, Dubrovniku, kruzerima. Prebukirani su.Nekd smo išli na more Fićekom i htjeli u njega utrpati stvari za prostor jednog kamiona. Ne ide. Pretrpan je. Jedemo ono što nam je fino dok ne -"puknemo".

Postavljam si pitanje ovih dana, može li se "pretrpati glava", vlastita, ova ista koju vi i ja trenutno nosimo na vratu? Jeli nam danas teža nego jučer? A baš danas smo je hotimice punili banalnostima i na vagi bi morala pokazati više. Ali ne. Šuplja ili pretrpana odokativno je ista čak i žive vage.

A punimo je od kad smo izvučeni iz posteljice, od prvog pljeska po guzi da udahnemo život,prva slika babice, ginekologa, i napokon majke.Prvi "fail" počinje se puniti "fotoalbumom". Prvi videozapis koji nam je počeo puniti "memoriju".A ostali "failovi"
počinju puniti režnjeve, prednjeg, stražnjeg, lijevog, desnog. Isprepliću se "bljeskovi", video isječci, izmiješane slike prvih lutaka koje je mama radila od šibe i krpica, pa odmah dan vlastitog odlaska u mirovinu, mirisi mamine kuhinje sa slikom prvog poljupca, "mirisi" bolnica, strah od aviona,carskih rezova, mirisi starih knjiga i školskih udžbenika što su išli od najstarije braće do najmlađe, pionirske kape na glavici sina koji je bio zadnja generacija ceremonije primanja u pionire, pasa vezanih na lancima po dvorištima, mirisi cvijeća i svijeća na odru uz kojeg nijemo stojiš, igre lanca probijanca, bubanja, bubanja, bubanja gradiva od kojeg svjesnog gotovo nije ostalo ništa, ali je ostalo čučati negdje u sivoj masi. Koliko je "bajta" sive i bijele mase progutala a da nam nikad nije trebalo? Nataloženi, naslovi beletristika, publicistike, memoara, biografija, putopisa.....tuđih i vlastitih.

Uzvitlana prašina emocija, zapamčenih uvreda, poniženja, pa pohvala, skalinada uspona i padova, ljubavi, rastanaka, smrti, rakova, sljepila, anoreksija, rađanja, putovanja, pravih i lažnih prijatelja, boli i stotine popijenih medikamenata, savjeta posebice onih koji počinju sa "MORAŠ".

MORATI je uteg na vagi naše psihe. Dan za danom MORATI pomiče kazaljku na vagi do mogućnosti njene nosivosti. Gdje je zabilježena maksimalna nosivost naše psihe? Jel psiha organ? Srce je kažu veličina šake. Ima obim i težinu, kao jetra, kao bubreg, gušterača. Neki se organi mogu transplantirati. Što je sa psihom? Gdje je skrivamo, što u njoj skrivamo, zašto nikad ne kažemo: boli me psiha."?
Da, ona boli. I veseli. I pamti. I gomila. I zvoni na uzbunu kad je prepuna i iz nje curi MORAŠ.


Ta riječ je posljednja glavica "karfiola" koju sam "morala" ugurati u vrećicu koja je prepuna i naravno pukla. Zazvonilo zvono uzbune. Primam se za glavu. Pipam. Cijela je.Frizura, reči da bi rekel. Pa gdje je onda ta prokleta pukotina iz koje bi se trebala cijediti prepuna siva, bijela, točkasta, masa? Do kojeg volumena uspijeva "usisati" sva prožvakana govna sa pokojom žličicom šlaga jednog života skupljana 72 godine, sve zajebancije, uvrede, suze žalosnice i radosnice,sva lica draga i ona manje draga što su s užitkom stavljala klipove pod noge naslućenog uspjeha, jala?

S velikom ambicijom slagala sam uredno "ladice" da u njima pronađem sve bitno u datom trenutku, kao i oni iza mene.I odjednom, jedan "karfiol viška" unio je razdor u "glavi koja traži ispušni ventil", spojio krivo "bajpase" razuma i emocija, napravio metež od neurona, inhibitora, neurotransmitera, i u tom vrtlogu živčanih tkiva pomeo sa sobom sve zalihe seratonina. Vrećica je prepukla.

Odjednom nestade svjetla, tražim se u mraku, pipam glavu, tu je, na mjestu, to je dobro znati. Bog zna jel jednako teška nakon kovitlaca koji se obrušio na sve naslage krupnog i sitnog ne recikliranog otpada, i skoro mi otpuhne i ono malo dobrog što je ostalo u mom vlastitom orahu. (mozgu).

Poput vrijednog dabra, skupljam sitne grančice vlastite povijesti da napravim branuda sačuva pokrpanu "ladicu"za skupljanje novih zaliha seratonina,pokušavam iznova spojiti ispravnom prenosnicom razum i osjećaje.

Glava kao i vrećice imaju svoju izdržljivost. Zato ne valja pretrpavati vrećice kad su vidljivo pune, ali ni vlastite glave u kojima je masa nevidljiva, a tako krhka i lako lomljiva, pa je valja koji puta provjetriti dobrim ljudima oko sebe, pićencem, vicom, da iz nje barem izađe zagađeni vonj loše prošlosti ili sadašnjosti , ako već masa mora ostati pohranjena u "failovima" do našeg odlaska u neke nove vrste energije.

Čega se bojimo?

Često puta razmišljam , koliko bismo bili zdraviji, koliko sretniji, da Svevišnji ili tko, već nije u sve moguće centre u mozgu "zaboravio" spojiti jedan neurončić, za osjećaj straha ili nelagode.
Sjetimo se prvih koraka i straha da nas neće iznevjeriti ruke roditelja, prvih vožnji biciklom nakon skinutih pomoćnih kotača, bojazan kod odlaska u prvi razred, stresa kod polaganja mature, straha kod upisa u srednju školu, straha od testova, nelagode (straha) od prvog leta avionom. Ili nešto ljepše, drhtavih koljena pri odlasku na prvi rendes (ma kakav deit, mi smo ga pili kao bezalkoholno piće), drščućih usana kod prvog nespretnog poljupca i onog kaj je došlo iza toga?
Generaciji rođenoj nakon II svjetskog rata, s današnjeg kuta gledanja, bili su to "slatki" strahovi, no nije da ne postoje i danas.
Ali, spomenuta generacija u koju se nažalost i sama ubrajam ima neke sasvim druge strahove ili neugode.
Neka mi ne zamjere emancipirani, i suvremeno tehnološko obrazovani ljudi, ali govorim prvenstveno u svoje ime.
Čega se boji moja generacija?
Nakon 11. rujna 2001. godine, mogu li mirno ući u avion, u koji više sigurno nikad neću ući, iako sam proputovala na srebrnim krilima cijelu Europu i dobar dio Azije i Dalekog istoka. Ja sam tih godina bila uzbuđena. A moja je mama plakala od straha.Nije bilo lako doći do telefona, a mobiteli su daleka budućnost.Možete li zamisliti da me majka nije čula mjesec dana.
Danas smo svi dostupni, čak i na WC-u.Vidi se tko je zvao, kad je zvao u sekundu, a o društvenim mrežama da ne govorim.
Čega se bojimo mi koji smo tipkali na mehaničkim pisaćim strojevima s indigo papirom na peliru radi više kopija, upoznali televiziju u pubertetskim danima, čudili se prvim veš mašinama na hidrofor?
Danas, mi smo našoj djeci neki praljudi iz druge galaksije.Osjećam nelagodu hoću li znati pustiti vodu u "digitalnim" Wc-ima, mašem rukama ispod pipa za vodu na senzore, ne znam ući u banku dok ne stisnem neki zeleni gumbić da mi se sezam otvori, a personalna računala na koja smo se morali početi učiti, bili su za nas "kukurikularna" reforma.
Cijela je državna uprava morala je izaći iz balkanske nepismenosti i umrežiti se. U tadašnjem Zavodu za statistiku prvi sam se put susrela sa novim tehnološkim čudom, prvi puta nas 20-tak bulji u ekran, a frajer melje, melje, o pasvordu, o monitoru, o delete, o copi, o paste o wordu. Nakon sat vremena pita ima li tko pitanja i da li nam je sve jasno. Svi se gledamo ko telad, a ja dignem ruku i kažem: Meni nije jasno što mi nije jasno.

I nekako uz pomoć help deska umjesto crne pločice i olovke, ja svladah osnove informatičke pismenosti. Bilo je to u prošlom stoljeću, pa zamislite, koliko je novih čuda izrigala nova tehnologija.
I ja danas opet imam isto pitanje: Nije mi jasno, što mi nije jasno? Ni mojem sinu nije jasno, kak meni nekaj nije jasno kad mi nešto objašnjavanja.Pojam skrolanja morao mi je objasniti s meni poznatim alatkama iz djetinjstva."Miša, ( a znam ja kaj je i kursor) kaže on zamisli kao objekt kojeg želiš pomicati, a lijevu tipku na tipkovnici zamisli kao veliku šaku kojom taj objekt želiš pomicati. Moja generacija sve je radila šakama (rukama), a mladi pomiću granice umom. Moja je prijateljica, kad ju je kčerka "opismenjavala" rekla: "Mama, digni miša", ona je doslovce primila šakom miša i digla ga pol metra u zrak.
I opet sam polupismena, i usudih se priznati da se bojim čipiranja kruha, mleka, mog sina, mene osobno, bojim se da sam izgubljena u društvenim i inim mrežama.

No, kad sam danas pročitala vijest da je šef za kibernetičku sigurnost, inače japanski ministar, priznao parlamentarnom odboru da nikad u životu nije koristio računalo, no to traži od svih svojih zaposlenika.
Pa ja sam za njega Cukerman, kiborg.
Napravila sam prvu malu rupicu u mreži, i probila strah od objava na blogu.
Jeeeeeeeeee, (ak uspijem objaviti)