|
DALEKO
Ti si tamo gore
Gdje pogled ne dopire
Gdje ljudska ruka ne doseže
Visoko,visoko gore među zvijezdama 
UMIJEĆE RAZGOVORA
PAVAO BRAJŠA
Prisilni I ugrožavajući razgovor nužno je neiskren razgovor. U njemu izgovaramo što moramo izgovoriti, a ne ono što namjeravamo I želimo izgovoriti. U njemu mislimo jedno a govorimo drugo, osjećamo jedno a govorimo drugo. Iza takvog razgovora ne stojimo mi, naše mišljenje I naše ponašanje. To je razgovor ne sa sugovornikom nego zbog sugovornika, o kojem smo ovisni, koji nam zbog nečeg treba, s kojim moramo razgovarati da bi preživjeli, nešto dobili. To uopće nije razgovor dvaju sugovornika nego ponavljanje govora jačeg I moćnijeg sugovornika. U takvom razgovoru neiskreno izgovaramo što njemu a ne nama odgovara, što on želi čuti a ne što mi želimo govoriti. U njemu se ne osjećamo udobno, pa iz njega I pred njim bježimo. U njega se samo iz nužde upuštamo. U njemu se koriste klasični mehanizmi izbjegavanja direktnog susreta, iskrenog približavanja, slobodnog I spontanog razgovora. To je “razgovor vojnog zarobljenika” : broj, ime, prezime, jedinica I čin. Sve ostalo se ne izgovara.
OMNIA SILENDO UT AUDEAM NOSCO…
(SVE MOGU DOZNATI AKO ŠUTIM, DA BIH ČUO)
Bog nam je dao dva uha a jedan jezik, da dva puta više slušamo, a jedan put manje govorimo!
Samo kritičnost I skromnost je osnova kvalitetnog slušanja drugih. Razgovor je timski rad pa zahtjeva I timsku suradnju. Razgovor je različiti govor na zajedničkoj osnovi. Različitosti u razgovoru treba povezivati a ne ih prekidanjem razdvajati. 
|
do priče,
do jada 
